Planinarskog društva Bistra

27.04.2024. Medvednica - Dječja planinarska škola
Prvi izlet naše Dječje planinarske škole bio je u subotu 27.04. i to na Medvednicu. Okupili smo se na Krumpirištu, pripremili, provjerili opremu, dogovorili kako ćemo se kretati i krenuli na turu. Pomno prateći markacije i pazeći na kretanje grupe popeli smo se na Činovničko sedlo. Roditelji (koji su ovaj prvi izlet išli s nama) su u pratnji naših članova otišli prema Sljemenu, a mi smo se zaputili prema kapelici (Kraljici Hrvata) da još nešto naučimo. Nakon kraće pauze za okrjepu, tamo smo učili orijentaciju, snalaženje na karti, a neki su i prvi puta vidjeli godove na panju. Krenuli smo prema Sljemenu, usput uživajući u pogledu na Zagorje, vidjeli postaju stanice HGSS, sljemenski toranj i žig na vrhu. Tamo su nas dočekali i roditelji koji su iskoristili lijepo vrijeme i uživali na vrhu. U nastavku prošli smo pokraj gornje postaje nove žičare, obišli (izvana) postaju stare žičare te nastavili prema Tomislavovom domu – danas hotelu, a nekad prvoj planinarskoj kući u Hrvatskoj. Dalje smo nastavili prema zapadu, došli do Ženskog sedla i Erberovim putom se vratili na Krumpirište. Za kraj, autima smo se spustili do Oštrice, gdje smo nastavili druženje uz učenje i uvježbavanje izrade osnovnih planinarskih čvorova.
Lijepi proljetni dan doprinio je da i djeca i roditelji još više uživaju u našem prvom zajedničkom, planinarskom druženju.

23.04.2024. DJEČJA PLANINARSKA ŠKOLA
Planinarsko društvo Bistra organizira DJEČJU PLANINARSKU ŠKOLU usklađenu s pravilnikom Hrvatskog planinarskog saveza (HPS-a). Sve informacije i materijali za Dječju planinarsku školu nalaze se na sljedećem linku.

21.04.2024. Cres
U nedjelju 21.04 bili smo na Cresu.
Vrh Sis (639m), zbog svoje pozicije i pogleda koji se pruža s njega, uvijek je lijepo posjetiti pa smo to i mi najprije učinili. Bura koja je na mahove puhala nije baš bila ugodna, no kad smo došli na vrh i vjetar je praktično stao, a pogled (nakon bure) je bio fantastičan. Valjda je to bilo zato što je veći dio sudionika na izletu prvi puta bio na Sisu pa će im sigurno ostati u lijepom sjećanju. Istim putem spustili smo se do početne točke, gdje je i dalje puhalo, ali je svatko našao neki mali zaklon od vjetra da se okrjepimo i malo odmorimo prije nastavka naše ture po Cresu.
Sam uspon i silazak s vrha ne traje dugo pa smo odlučili obići i dio Tramuntane (spleta eko staza na Cresu). Krenuli smo od mjesta Dragozetići, a cilj nam je bio spustiti se u Porozine na trajekt za kopno. Ovaj dio puta lijepo je uređen i održavan, a prolazi uz mnoštvo suhozida kojima je ovaj dio otoka ispresijecan uzduž i poprijeko. Put prolazi kroz selo Filozići iznad kojeg se nalazi vrh Halm, na koji smo se također popeli. Završni dio uspona na vrh nešto je zahtjevniji, ali je atraktivan, a pogled s vrha vrijedan je dodatnog truda. Zadnji dio puta prolazi kroz šumu, što ga čini pogodnim i za toplije vrijeme nego što smo mi imali.
Tako smo završili našu današnju kružnu turu po Cresu, a lijepe staze i pogledi sa creskih vrhova ostat će nam još dugo u sjećanju.

07.04.2024. Vinodolska dolina - Tribaljsko jezero - vrh Sopalj(321 m)- Kavranova stena(301 m)- Ljubavna cestica - Crikvenica
U nedjelju 07.04. uputili smo se na sjeverni Jadran. Plan je bio krenuti iz Triblja, odnosno s Tribaljskog jezera (60 mnm) i preko brdovitog grebena, koji odvaja Vinodolsku dolinu od mora, doći u Crikvenicu. Tako smo i učinili.
Prvih nekoliko stotina metara šetali smo po brani Tribaljskog jezera uživajući u jutarnjem suncu i pogledu na kaštel Drivenik – jedan od mnogobrojnih dvoraca obitelji Frankopan. Ubrzo smo se počeli penjati prema Soplju (321 mnm) gdje su ostaci kapelice sv. Kuzma, a nedaleko je i vidikovac. Pogled s vidikovca na Vinodolsku dolinu i Tribaljsko jezero, odakle smo krenuli, je takav da smo odlučili napraviti dulju pauzu i jednostavno uživati. U nastavku priključili smo se na „Stazu Kuša i Krša“ koja od Novog Vinodolskog ide do prijevoja Orljak (između Jadranova i Drivenika) većim dijelom baš po spomenutom grebenu između Vinodolske doline i mora. Staza ide kamenitim, okršenim terenom (kako joj i ime kaže) koji baš i nije ugodan za hodanje, ali svako malo otvara se pogled na Vinodolsku dolinu pa se odmah zaboravi na teškoće. Na kraju vršnog dijela grebena stigli smo na Kavranovu stenu(301 m) odakle je prekrasan pogled na Crikveničku rivijeru i otok Krk. Naravno i tu smo napravili pauzu. Odande vodi „Ljubavna cestica“ (jednu od staza i šetnica u Crikveničkom zaleđu) kojom smo se, prošavši u gradinu Badanj, spustili u Crikvenicu završnu točku našeg izleta. Iskoristili smo neuobičajeno toplo vrijeme za opuštanje na terasama Crikveničkih kafića, namakanje nogu u moru, a bilo je toliko toplo da su se neki i okupali.
Puni dojmova i „punih baterija“ vratili smo se doma, spremni za sve što nam nadolazeći radni tjedan donosi.

16.03.2024. Park prirode Medvednica
Povodom Svjetskog dana šuma (21.03.) i Svjetskog dana voda (22.03.) Javna ustanova Park prirode Medvednica danas je organizirala već tradicionalnu veliku proljetnu akciju čišćenja otpada. Ove godine čistilo se na lokacijama u istočnom dijelu parka (zagrebačka strana) te uz županijsku cestu od Pila prema Horvatovim stubama (zagorska strana).
U ovoj hvalevrijednoj akciji ove godine je na zagorskoj strani sudjelovalo i sedmero veličanstvenih iz našeg društva. Vozeći se cestom ne stječe se dojam da ima smeća, međutim istina je potpuno drugačija. Čim se prijeđe zaštitna ograda vidi se tužna istina da još uvijek ima onih kojima je sasvim normalno otvoriti prozor od automobila i baciti sve ono što im je u tom trenutku višak. Još je gore kad se krene spuštati prema potoku Rakova noga koji cesta prati jednim dijelom. Tamo se vidi da ima onih koji dođu ovamo isključivo zato da bace svakakvo smeće, od automobilskih guma, kućanskih aparata, sanitarija, odjeće i obuće i svega ostalog čega se žele riješiti iz svojih kuća. Sve to smo (na žalost) imali prilike danas vidjeti, a drago nam je da smo pomogli da barem dio maknemo odande gdje tomu nikako nije mjesto.
Na kraju, lovci iz lovačkog društva Jazavac dočekali su u svom domu sve sudionike današnje akcije i počastili ih hranom (gulaš 5+) i pićem.
Pozdravljamo ovu i sve druge ovakve akcije i nadamo se da ćemo zajedno doprinijeti ljepšem i čišćem okolišu, na zadovoljstvo svih posjetitelja Medvednice.

03.03.2024. Krk – vrh Obzova (569 m)
U nedjelju 03.03. naš glavni cilj bio je vrh Obzova (569 m) – najviši vrh na otoku Krku (nekima po prvi puta, a neki ga rado posjećuju ponovno).
Pješačiti smo krenuli s Treskavca (prijevoj na cesti Krk-Baška), a sam uspon nije pretjerano zahtjevan, niti predugačak. Staza prolazi travnatim proplancima, pored nekoliko lokava (Lokve kaljužine, Vele lokve…) koje još i danas služe za napajanje stoke, a uspon se nastavlja kamenitim predjelom do samog vrha. Dodatnu ljepotu ovom surovom, kamenom krajoliku daju i brojni suhozidi, karakteristični za priobalno područje Lijepe Naše. Ugođaj je kvarila povremena kišica koja nas je pratila za vrijeme cijelog uspona. Na vrhu je bilo vjetrovito i oblačno tako da smo ovaj puta bili uskraćeni za lijepe vidike koji se s njega pružaju. Nakon kratkog zadržavanja nastavili smo preko Brestovine do Velog vrha.
U međuvremenu se i vrijeme počelo smirivati pa smo iskoristili prvu povoljnu priliku za dulji odmor i okrjepu s pogledom na more. Silazak je bio pravo uživanje u pogledu na suncem okupani Punat, otočić Košljun i grad Krk s druge strane Puntarske drage.
Za kraj citiramo jednu našu članicu, koja je u razgovoru komentirala što mi uopće radimo na planinama i zašto idemo tamo:
„… i kad znamo da vrijeme neće biti idealno … ljubav prema brdima je jača … i ljubav se uvijek nagradi … lijepim pogledima i trenucima provedenim u najboljem društvu..."

18.02.2024. Cesargradska gora - vrh Japica (511 m)
U nedjelju nakon okupljanja u Donjoj Bistri krenuli smo osobnim automobilima u smjeru Klanjca, gdje nam se pridružio ostatak ekipe, ukupno 34 člana društva. Izlet smo podijelili u tri dijela:
Prvo smo posjetili Galeriju Antuna Augustinčića, jednog od naših najznačajnijih kipara i nezaobilaznog predstavnika hrvatske moderne umjetnosti koji je svom rodnom Klanjcu darovao vlastiti kiparski opus nastao tijekom 50 godina stvaranja i priskrbio mu ugled u domovini i inozemstvu.
Poslije obilaska galerije slijedio je drugi dio izleta - ne previše zahtjevan uspon na Cesargradsku goru. Riječ je o najmanjoj hrvatskoj gori, ipak Cesargradska gora ima sve što treba da bi bila planinarski privlačna: staru gradinu, planinarsku kuću, vidikovce, izvore, slikovite livade, vinograde i šume te kulturno-povijesne zanimljivosti. Prvo smo se popeli na Japicu (509m) najviši i zapravo jedini vrh Cesargradske gore. Nakon kratke pauze nastavili smo prema planinarskoj kući Cesargrad (464m), kući klanječkih planinara koju su podigli na malom zaravanku s vidikom na dio klanca Zelenjak i brda na slovenskoj strani rijeke Sutle. Tu smo napravili veću pauzu nakon koje smo obišli nedaleko smještene ruševine Cesargrada (462m). Podignut na dominantnom položaju iznad Zelenjaka i Kumrovečke kotline, to je bio grad koji se prvi put spominje 1399. godine, a za seljačke bune 1573. je zapaljen. Nakon obnove služio je do 17. stoljeća. Zanimljivo je da ga je 1933. otkupilo Hrvatsko planinarsko društvo i tako je postao imovinom planinarske organizacije.
Po obilasku ruševina spustili smo se natrag u Klanjec do automobila te se uputili do trećeg dijela izleta, do izletišta Zelenjak gdje se nalazi spomenik u čast hrvatskoj himni koju je u ovom kraju ispjevao Antun Mihanović.
Također, tu se nalazi i jedinstvena u Hrvatskoj - Staza kroz krošnje kojom smo prošetali i time zaključili današnji izlet. Staza je duga 125 m s najvećom visinom od 5 m, uključuje i promatračnicu za ptice u obliku ptičjeg gnijezda i ljuljačke.
Nakon kratkog druženja, puni lijepih dojmova, pozdravili smo se... Do idućeg izleta...

04.02.2024. Slovenija - vrh Kum (1220 m)
San svakoga planinara svakako je uspon na Triglav u Sloveniji. Usponi na Triglav su dugi i zahtjevaju dobru kondiciju. Ove nedjelje odlučili smo i mi otići na Triglav, ali onaj koji se uzdiže iznad Zasavja, onaj koji nazivaju Zasavski Triglav, Kum u Zasavskim gorama.
S obzirom na zimske uvjete u slovenskim planinama na izlet nas je krenulo devetero. Svima, osim našem vodiču Darku, to je bio i prvi izlet u Zasavske gore, stoga je za izlet i odabran ovaj, mnogima najljepši vrh u tom gorju. Uspon na Kum počeli smo u Trbovju te smo preko Čebulove doline došli na Kum. Na vrhu se nalazi planinarski dom koji je dobro opskrbljen i u kojem se može nešto pojesti. Pored samog vrha nalazi se crkvica sv.Neže. Budući da je dan bio prekrasan, s vrha su se pružali prekrasni vidici na Kamniške, Savinjske i Julijske Alpe i Triglav te Karavanke. Uživali smo u pogledima na zasnježene Alpe u daljini i planirali ljetne uspone sanjajući, naravno, Triglav. Iako je Kum sa svojih 1220 m gotovo duplo niži od Triglava (i više), za uspon na njega trebalo nam je skoro 4 sata (970 m visinske razlike). Iako sam uspon nije tehnički zahtjevan, ipak u zimskim uvjetima zahtjeva dobru kondiciju. Nakon kraćeg odmora spustili smo se u Hrasnik do kojeg nam je trebalo oko 2 h15 min. Na povratku smo stali u Zidanom Mostu i pogledali "cicku", ručnu žičaru kojom se može prijeći na drugu stranu Save, no to smo ostavili za drugi put...

21.01.2024. Ivanščica (1060 m)
Uputili smo se na omiljeno planinarsko odredište u Zagorju – Ivanščicu. Ovoga puta odabrali smo uspon sa sjeverne strane. Autima smo otišli do Žganog vina, odakle smo krenuli putem preko Mrzljaka i Črnih mlaka do planinarskog doma Pasarićeva kuća. U početku smo imali drugi plan, ali po dolasku na početnu točku, modificirali smo ga radi zimskih uvjeta na stazama.
Prekrasan zimski dan izmamio je mnoštvo planinara pa je na stazi bilo dosta „prometno“ u oba smjera. To nam je dalo naslutiti da će u planinarskom domu biti gužva, u što smo se po dolasku i uvjerili. Zbog toga smo bili prisiljeni zauzeti klupe i stolove vani. Zubato sunce ipak nije pretjerano grijalo pa se nismo predugo niti zadržali – dovoljno da ispraznimo ruksake i ovjekovječimo naš boravak sa „samo“ pedesetak fotografija. Spustili smo se istim putem, jedino smo zaobišli dio puta preko izvora Mrzljak, najstrmiji i najklizaviji dio.
Zimske ture sve je teže organizirati, ako se ne ide u visoka gorja naših susjeda, pa smo iskoristili priliku i uživali u posebnom zimskom ugođaju na našoj Ivanščici.

14.01.2024. Nacionalni park Plitvička jezera
Zima je u siječnju konačno pokazala svoje pravo lice i u tjednu od 7.01. do 14.01. donijela nešto snijega i zimski ugođaj. Da stvari budu još i bolje, u nedjelju 14.01. prognozirano je i sunčano vrijeme. To je bila prilika da uživamo u zimskoj idili na Plitvičkim jezerima, što smo bez razmišljanja i učinili. U hotelu Jezero dočekala nas je Dragana Franjković – rendžerica koja nam je održala zanimljivo predavanje o nacionalnom parku. Tako smo dobili mnoštvo informacija o smještaju parka, postanku, uspostavi zaštite, životinjskim i biljnim vrstama koje obitavaju na tom području, kao i kulturnim vrijednostima.
Ukratko, o razlozima zašto je ovo područje uopće proglašeno prvim nacionalnim parkom u Hrvatskoj i upisano na UNESCO-v Popis svjetske baštine. Naši planinari uglavnom su prvi puta čuli većinu tih informacija na čemu smo zahvalni Nacionalnom parku, a naročito našoj domaćici Dragani.
Nakon edukativnog dijela uputili smo se u obilazak jezera. Za opis koji bi dočarao ono što smo vidjeli i doživjeli u zimskoj idili Plitvičkih jezera trebalo bi angažirati pjesnika ili pisca, koji bi znali izabrati i upotrijebiti prave riječi. Jedino što mi možemo i usudimo se reći je PREKRASNO!. Za više od toga, najbolje je pogledati fotografije kojima smo pokušali uhvatiti sve ono što nas je zadivilo.
Iako zbog uvjeta nije bilo moguće obići sva jezera (gornja jezera bila su zatvorena za posjetitelje), to nije umanjilo naš doživljaj i uživanje na ovom izletu.
Nismo previše planinarili, ali sve u svemu bio je to idealan početak nove godine!!

12.11.2023. Sjeverni Velebit - Krasno (Kuća Velebita) i Korenski vrh (1076 m)
Kratki dani i prevrtljivo vrijeme uvjetovali su izbor naše destinacije za izlet početkom studenog. Tako smo najprije posjetili Kuću Velebita u Krasnom, a zatim se popeli na Korenski vrh iznad Kutereva.
Kuća Velebita jedan je od prvih multimedijalnih centara u nacionalnim parkovima i parkovima prirode, ali još uvijek je aktualna i edukativna, a uz stručnog vodiča još je i bolje. Obilazak traje oko 1 sat, a zaključak je da treba doći opet i ovoga puta provesti više vremena pokraj svake točke. Nakon toga prebacili smo se do mjesta Dulibe (pokraj Kutereva) odakle je krenula naša tura. Uspon do Korenskog vrha trajao je oko 1:30 h, na mjestima je bilo prilično strmo, a mokra podloga samo je otežavala uspon, a ni silazak nije bio ništa lakši. Prije samog vrha počela nam je i kišica praćena vjetrom pa se nismo dugo zadržavali, obzirom da zbog niskih oblaka niti pogled nije bio pravi. Uz jednu stanku za okrjepu kad smo došli u zavjetrinu, spustili smo se istim putem do početne točke.
Jedan lakši izlet praćen edukativnim programom idealan je za kratke kasnojesenske dane, još samo da nam je vrijeme bilo malo više naklonjeno.
Međutim, opet su baterije pune za sve što nas očekuje u novom radnom tjednu...

22.10.2023. Julijske Alpe - Ratitovec : Gladki vrh(1667 m) i Altemaver(1678 m)
Ratitovec je planinski greben u najjužnijem dijelu Julijskih Alpi u Sloveniji. Niži dio je obučen u lijepu i prohodnu crnogoričnu i bukovu šumu, dok je sam greben travnat i dijelom stjenovit. Najviši vrh na grebenu je Altemaver (1678 m). Svi usponi su lagani i jednostavni, a za lijepa vremena i uz dobar vidik sa Gladkog vrha(1667 m) vide se Julijske Alpe s Triglavom, Jelovica, Kambiško-Savinjske Alpe, Karavanke...
Na turu smo krenuli iz mjesta Prtovč, putom pokraj Razora do Krekove koče (1642 m). Manji dio ekipe ostao je odmarati u domu, a većina je otišla na najviši vrh Ratitovca – Altemaver (1678m). Po povratku s vrha svi smo se okupili u domu na zasluženoj okrjepi. Iznad samog doma nalazi se Gladki vrh (1667 m) pa se prije spuštanja (opet) veći dio članova popeo i na taj vrh. Na kraju smo se preko prijevoja Povden spustili natrag u Prtovč.
Iako dosiže visinu od preko 1600 m, uspon na Ratitovec nije naročito zahtjevan (možda se neće sasvim složiti neki koji su hvatali dah na strminama), ali pogledi s vrhova su više nego atraktivni pa je svakako vrijedno truda. Oblaci su nam donekle pokvarili ugođaj, ali to je samo razlog da se ponovno vratimo i uživamo u prekrasnim slovenskim planinama.

11.10.2023. PD Bistra i DV Kapljica na Sljemenu
Nakon lanjskog „gostovanja“ u našem dječjem vrtiću, gdje smo najmlađim bistranima pokazali planinarsku opremu i upoznali ih tko su planinari i što to oni rade na planinama, ove godine otišli smo korak dalje.
Tako su u srijedu 11. listopada Katja, Mario i Tomislav imali čast i obvezu povesti grupu od 21 djeteta (i 3 tete) na turu po Medvednici (kad nam je već tu pod nosom). Mališani su imali priliku vidjeti (neki ne i prvi puta) kako su označeni planinarski putovi i kako se njima kretati, kako izgledaju skijaške vučnice, koliko je stvarno velik Sljemenski toranj, kako izgleda nova i kakva je bila stara žičara; zahvaljujući Josipu dobili su i knjižicu za žig s vrha, a čak su isprobali i improvizirani rukohvat na „malo zahtjevnijem“ dijelu puta.
Nadam se da su klinci uživali barem onoliko koliko i mi uz njih i da će se, kao i mi, toga dugo sjećati.

08.10.2023. Ričičko bilo (1286 m)- krajnji jugozapadni dio masiva Velike Kapele
Sjeverozapadno od „bolje poznatih“ Kolovratskih stijena (KT HPO) nalazi se Ričičko bilo, koje je sa svojih 1286 m najviši vrh krajnjeg jugozapadnog dijela masiva Velike Kapele, a uvršteno je i u obilaznicu Planinarskim putovima Frankopana (otvorenu 2022. godine – PD Tuhobić, Rijeka). S punim pravom, jer bi inače ostalo „zanemareno“ od većine planinara, što bi bilo šteta. Iako smo mi otišli tamo na preporuku (a ne zbog obilaznice), bilo koji razlog za uspon na ovaj vrh je dobar i ako opis našeg iskustva doprinese da se više planinara odluči posjetiti Ričičko bilo – bit će nam drago.
Kao i kod svakog izleta, važan faktor je planiranje i prikupljanje informacija. Tako je naš plan bio da krenemo putom 908 (08_09_08 u registru HPS), produžimo po grebenu (putom ucrtanim u kartu, ali ne i u registru putova HPS-a) te se ispod Crnog vrha i Kolevrata spustimo u selo Omar, gdje se nalaze (među ostalim) Nebeski labirint i vidikovac Sviba. Ovdje smo se još jednom uvjerili u funkcionalnost i korisnost cjelokupnog sustava i registra planinarskih putova i obilaznica HPS-a. Zato imamo potrebu zahvaliti se planinarskim društvima i njihovim članovima (koji se brinu za putove) za dobivene informacije: PD Tuhobić, PD Strilež, HPD Vihor, a naročito su nam pomogli Hrvoje Gold, Matija Perić i (posebno hvala) Tanja Malovoz.
Krenuli smo od ceste Novi Vinodolski – Jasenak (predjel Prosjaka) i nakon nešto manje od dva sata došli na vrh. Praktično cijelo vrijeme put vodi kroz šumu tako da nam se tek kad smo se popeli na vrh otvorio pogled. Ali pogled vrijedan puno većeg truda nego je potrebno za uspon na Ričičko bilo! Iako je sam vrh kamenit i okršen, svatko od nas uspio je naći svoje „mjesto pod suncem“ i doživjeti onaj poseban osjećaj kad dođeš na vrh, izvadiš „delicije“ iz ruksaka i uživaš u neprocjenjivim planinarskim trenutcima.
Iz već navedenih razloga, vratili smo se istim putom, krenuli prema N. Vinodolskom i usput odšetali do vidikovca Gradina s kojeg se pruža pogled na Ledeničko polje, Novi Vinodolski, Klenovicu, Velebit i Kvarnersko otočje. Na kraju, ovogodišnji vremenski uvjeti i „bablje ljeto“ omogućili su šetnju i okrjepu uz more pa čak i kupanje u Novom Vinodolskom prije povratka doma.
Bio je to jedan iznenađujuće lijepi, ne pretjerano zahtjevan izlet, za „punjenje baterija“ do sljedećeg planinarskog vikenda.

17.9.2023. Julijske Alpe - Viševnik (2050 m) i Planina Zajamniki
Ove nedjelje članovi PD Bistra posjetili su Triglavski narodni park u Julijskim Alpama. Vrijeme nam je bilo savršeno tako da smo uspjeli napraviti obje planirane ture.
1. Rudno polje(Pokljuka)-Kačji rob-Srenjski preval-Viševnik-Srenjski preval- planina Konjščica-Rudno polje
2. Rudno polje-Planina Zajamniki-Rudno polje
Prva skupina je iz Rudnoga polja krenula preko Kačjeg roba i Srenjskog prevala na jedan od planinarima najomiljenijih vrhova - Viševnik (2050m ). Staza koja iz Rudnoga polja vodi direktno na Viševnik nešto je vremenski kraća (2h) te je uspon cijelo vrijeme poprilično strm . Staza u prvom dijelu ide kroz šumu te nakon sat vremena izlazi u područje klekovine , a onda livadama do vrha. Vrh s ove strane izgleda zelen i pitom. Mi smo odabrali drugu stazu koja na Viševnik vodi preko Kačjeg roba. U prvom dijelu staza je strma i ista kao i ona koja ide direktno na vrh , no nakon sat vremena odvaja se desno i postaje blaža te nakon oko 1:30 h dolazimo u Kačji rob. S ove strane Viševnik pokazuje svoju pravu stranu, stjenovitu, divlju , prekrasnu. Staza poput kače, zmije vijuga dolinom okruženom stjenovitim vrhovima da bi se u zadnjem dijelu kratkim usponom popeli na Srenjski preval. Stjenoviti vrh Viševnika čini nam se daleko. Teren postaje zahtjevniji, no uskoro se prvi put sa staze otvara pogled na Triglav i nakon 2:30 h dolazimo na vrh . Za ovakav pogled isplati se potruditi...Karavanke...Stol, Begunjščica, Golica u daljini....Veliki Draški vrh, Ablanca, Triglav... dolina Uskovnica.....Padaju dogovori za izlet na Triglav...Nakon kratkog odmora spustili smo se ponovo na Srenjski preval i krenuli prema planini Konjščici. Spuštajući se u dolinu ispod Studorskog prevala gledamo kako su se na njemu načičkali planinari koje idu na Triglav ili se s njega vraćaju... Nas staza vodi lijevo na planinu Konjščicu. Staza je prvim dijelom kamenita da bi na kraju vodila livadama do pastirskih stanova. Gostoljubivi domaćini poslužuju planinarima izvrsno kiselo mlijeko, štrudlu, jotu... Može se kupiti i tvrdi kravlji sir... Nakon kraćeg odmora vraćamo se na polazište, Rudno polje.
Druga skupina je iz Rudnoga polja krenula na atraktivnu Planinu Zajamniki. Dolinu poznatu po pastirskim stanovima smještenim oko jedine ulice u toj dolini. Staza dijelom vodi po cesti i kroz šumu. Pogledi na alpske vrhove i Bohinjsko jezero s planine Zajamniki djeluju čarobno. Uživali smo u šetnji, druženju i pogledima na Alpe . Vrijeme u ugodnom društvu brzo je proletjelo. Markiranom stazom kroz šumu vratili smo se na Rudno polje.
Na ovom izletu najteže nam je bilo odabrati turu... jedna ljepša od druge... i evo nam razloga za ponovni dolazak...

27.08.2023. Lička Plješivica - vrh Gola Plješivica(1646 m)
Na samoj granici Hrvatske i BIH nalazi se drugi najviši vrh ove planine – Gola Plješivica (1646m), što je bio naš cilj. Dovezli smo se do sela Mihaljevac u Koreničkom polju, u samom podnožju Plješivice, pripremili se i nešto prije 10 sati krenuli.
Put više nije u registru planinarskih putova HPS-a, ali markacije su velikim dijelom dobro uočljive, kao i sam planinarski put. Nakon početnog (ne baš lijepog) dijela koji vodi kroz grmlje i nisku šumu, a u podlozi je materijal koji se osipava pod nogama (što otežava hodanje), ušli smo u šumu. Uspon do pred samu Malu Plješivicu vodi kroz šumu i nije naročito strm, ali je konstantan, tako da nema puno položenijih dijelovima koji bi omogućili odmaranje u hodu. Uz više kraćih predaha i odmora, koje smo strateški imali na mjestima gdje se otvarao pogled na vrhove, došli smo do ruba šume, na visinu od oko 1475m. Zadnjih 100m visinskih put je osjetno strmiji i na čistini pa je bila sretna okolnost da je puhao vjetar, na mahove i prilično jak. Ubrzo smo stigli na vrh Male Plješivice, gdje se nalaze odašiljači, čiju sjenu smo iskoristili da se maknemo sa sunca, dok je vjetar nastavio puhati jednakim ako ne i većim intenzitetom. Nakon kraćeg odmora nastavili smo uspon na Golu Plješivicu. Tu postoji cesta koja je napravljena još za vrijeme dok je JNA koristila Željavu (koja se nalazi unutar planine). Na križanju, gdje se cesta račva prema vrhovima, dočekala nas je zbunjujuća markacija (i lijevo i desno). Pokušali smo naći nastavak puta, ali nam to nije uspjelo pa smo produžili cestom do nekadašnjeg heliodroma a zatim i do samog vrha. S oba vrha pruža se impresivan pogled na dvije susjedne države, no zbog ljetnih vrućina i isparavanja, nije bilo posve čisto. Ovdje smo se malo dulje zadržali u razgledavanju napuštenih vojnih objekata i odmoru. Na kraju smo se istim putom spustili na mjesto odakle smo i krenuli.
Ovaj izlet bio nam je ugodno iznenađenje. Iako kondicijski zahtjevan (oko 16km duljine i uz svladavanje oko 1200m pri usponu i silasku), velikim dijelom put ide kroz šumu što je u kombinaciji s vjetrom doprinijelo da bez većih poteškoća to svladamo čak i u ljetno doba. Uspon je praktično konstantan, no uglavnom nije osobito strm pa je i to olakšavajuća okolnost. Sve to isplati se radi pogleda s vrhova, a i sama priča o Željavi daje dodatan čar.

13.08.2023. Papuk - Ivačka glava (913 m), Jankovac
Iako nije tako daleko, vožnja do Papuka traje dugo pa nam ograničava mogućnosti jednodnevnih izleta. Krenuli oko 6 ujutro, do parkirališta kod Bolničkog mosta u blizini Jankovca stigli smo tek iza 10. Nakon kratke pripreme krenuli smo na turu. Preko partizanske bolnice i groblja Kovačica uspeli smo se na greben i spojili na SPP kojim smo došli na Ivačku glavu (913m), drugi najviši vrh Papuka.
Nakon odmora i fotografiranja na vrhu krenuli smo prema Spomeniku poginulim braniteljima na cesti Velika – Slatinski Drenovac. Odande smo nastavili prema Nevoljašu i planinarskoj kući Jezerce, gdje smo imali dulju pauzu za okrjepu. Obišli smo cijelu kuću i okolicu pokušavajući naći žig obilaznice Hrvatske planinarske kuće, ali kao i obično nismo ga našli. Nastavili smo preko skijališta do Jezerca i dalje preko Mrcine do Jankovca. Odmah smo se priključili na poučnu stazu te obišli grob grofa Jankovića, park šumu i drevne bukve i na kraju slap Skakavac. Poprilično umorni stigli smo do planinarskog doma, gdje smo si priuštili zasluženi odmor.
Na povratku spustili smo se prema Slatinskom Drenovcu i u blizini Voćina obišli geološki spomenik Rupnicu, gdje se nalaze stijene koje ukazuju na vulkansku aktivnost u davnoj prošlosti ovih krajeva.
Papuk je naš prvi geopark, ali i park prirode, što zaslužuje svojom prirodnom ljepotom i raznolikošću. Današnja tura nije bila pretjerano zahtjevna, ali sparina u jarcima i udolinama koje smo prolazili doprinijela je da itekako osjetimo umor nakon skoro 6 sati hodanja.
No takav umor svima nam je drag i zato idemo u planine i jedva čekamo sljedeći izlet.

16.07.2023. Medvednica - dan društva na Oštrici
Prve nedjelje iza 15.07. u Župi Majke Božje Sljemenske kraljice Hrvata slavi se proštenje – Gospa Karmelska, a i mi na taj dan obilježavamo dan društva.
Jedna grupa naših planinara organizirano je otišla na misu. Druga grupa otišla je u „izviđanje“ našeg novo dobivenog puta (br. 46 na Medvednici).
Tako smo se okupili na Rasuhi i krenuli prema Grafičaru. Usput smo bilježili u kojem stanju je pojedina dionica puta, da bismo mogli isplanirati jesensku akciju uređenja. Na Grafičar smo stigli oko 9 – taman da otvore i da možemo dobiti kavu, štrukle,… Nismo se mogli predugo zadržati, jer je trebalo doći na Oštricu i početi pripremati sve za proslavu.
Ubrzo su se počeli sakupljati naši članovi i do 13 sati već nas je bilo tridesetak, tako da je zabava mogla početi. Uz dobru hranu, dobro društvo i pjesmu druženje na Oštrici potrajalo je do kasno popodne.

09.07.2023. Baraćeve špilje – izvor Slunjčice – Rastoke
Ljeto je u punom zamahu pa smo odlučili otići na nešto lakši izlet. Prvo smo otišli u Baraćeve špilje u Novoj Kršlji blizu Rakovice.
Uz stručno vodstvo obišli smo Gornju Baraćevu špilju, jedinu koja je dijelom uređena za posjet. Tijekom jednog sata, koliko ukupno traje obilazak, od našeg (odličnog) vodiča saznali smo mnoštvo zanimljivih podataka o nastanku, istraživanju i upravljanju ovim zaštićenim područjem. Zatim smo po DC1 otišli do skretanja za mjesto Slušnica, ispod kojeg se nalazi izvor Slunjčice – naše sljedeće odredište.
Glavni izvor ima oblik jezerca, dubine oko 27 m, s tri strane okruženog strmom šumovitom padinom. Od svog izvora do Rastoka kod Slunja (gdje se razgranatim slapištem razvijenim na sedrenim barijerama ulijeva u rijeku Koranu) Slunjčica teče nešto manje od 8 km, ali je zbog svoje prirodne raznolikosti i mnoštva zaštićenih vrsta i staništa još 1964. kanjon Slunjčice proglašen zaštićenim krajobrazom da bi od 2013. ušao u područje ekološke mreže Natura 2000.
Šečući uz rijeku od izvora do ušća, nismo vidjeli sve ono zbog čega je ovaj kraj zaštićen, ali ono što smo vidjeli bilo je dovoljno da nas oduševi svojom ljepotom. Na kraju smo obišli i dobro poznate Rastoke, koje upotpunjuju doživljaj Slunjčice kao kratke ali veoma lijepe krške rječice.
Ovakav izlet pokazao se kao odličan odabir za vruće ljetne dane, tim više što se sve može upotpuniti kupanjem u Korani.

25.06.2023. Sjeverni Velebit – Obli kuk (1515 m) i Veliki Kozjak (1629 m)
Nakon više odustajanja od planiranih izleta ove godine, napokon nam je vrijeme bilo naklonjeno i krajem lipnja otišli smo na Sjeverni Velebit, odnosno Veliki Kozjak.
Nedjeljno jutro zateklo nas je na parkiralištu King Crossa, gdje smo se već u 6 sati ukrcali u 2 kombija i krenuli prema Velebitu. Bez većih problema i gužve autocestom smo došli do Otočca i nakon (nekima neophodne) jutarnje kave počeli uspon na Velebit (još uvijek kombijima). Po dolasku na Mrkvište javili smo se domaćinima i tijekom ugodnog razgovora dobili informacije o stanju cesta i puteva prema Kozjaku. Na temelju toga odlučili smo otići kombijima do lovačke kuće Vranjkovac. Odande smo krenuli pješice do podnožja Oblog kuka. Došavši na križanje puteva prema Alanu, Velikom Lubenovcu i Kozjaku naišli smo na Borisa Davčeva – Bimba, inače povjerenika HPS-a za planinarske putove Sjevernog i Srednjeg Velebita koji je (a što drugo) uređivao markacije u ovom dijelu Velebita. To je bila odlična prilika za dobivanje najboljih i najnovijih informacija o stanju putova i markacija u ovom kraju pa smo ju objeručke i prihvatili i saznali sve što nas je zanimalo, a pri tome i uživali u razgovoru s iskusnim planinarom i velikim zaljubljenikom u Velebit.
Puni pozitivnih utisaka nastavili smo našu turu, koja nas je najprije vodila na Obli kuk. Uz malo muke u završnom dijelu uspona došli smo na vrh, što je bilo nagrađeno jedinstvenim pogledom na ovaj dio Velebita, a naročito na naš današnji cilj – Veliki Kozjak. Spustili smo se s Oblog kuka i nastavili uspon na Veliki Kozjak, čiji završni dio također iziskuje malo napora i penjanja po stijenama. Veliki Kozjak (1629 m) viši je stotinjak metara od Oblog kuka pa je i pogled još impresivniji. Uživanje u pogledu i onom osjećaju kad se uspješno dođe na zacrtani cilj malo nam je pokvarila bura i niski oblaci pa smo ubrzo krenuli natrag prema Vranjkovcu.
Za kraj odvezli smo se do Alana, gdje je dio ekipe ostao uživati kod doma, a dio je (uz malo dodatnog napora) odlučio uživati u pogledu s Buljme. Povratak doma odužio se zbog već uobičajenih vikend gužvi na cestama prema Zagrebu, ali glavno da je sve prošlo bez ikakvih incidentnih situacija.
Velebit je, po običaju, opravdao status veličanstvene planine kojoj se uvijek rado vraćamo i na stara i na nova odredišta.

17.06.2023. Medvednica - Dedin pohod
U subotu, 17.06. sudjelovali smo na Dedinom pohodu koji se već treću godinu u organizaciji PD Medvednica održava na zapadnim obroncima Medvednice, a u znak sjećanja na Željka Avdagića -Dedu, istaknutog planinara, speleologa i ljubitelja prirode, člana PDS Velebit, PD Pinklec i jednog od osnivača PD Medvednica. Njemu u spomen PD Medvednica uredilo je Planinarsku obilaznicu Željko Avdagić- Deda sa 10 kontrolnih točaka po Zapadnoj Medvednici, a sam Dedin pohod prolazi dijelom Dedinih staza koje su sastavni dio te obilaznice.
U dobrom društvu, odličnoj organizaciji i vođenju pohoda proveli smo još jedan lijepi, ljetni dan, putem koji većim dijelom vodi kroz šumu, na našoj Medvednici.

28.-30.05.2023. Srednji Velebit (Bačić kuk, Budakovo brdo, Prikinuto brdo, Visibaba, Velinac, Uvala Zavratnica)
Kraj svibnja pružio je mogućnost tradicionalnog „spajanja“ blagdana, što smo iskoristili i otišli 3 dana na Srednji Velebit.
Rano ujutro krenuli smo na put i nešto iza 9 sati bili smo kod hostela Čelina, gdje smo rezervirali smještaj. Nakon kraćeg zadržavanja i ostavljanja dijela prtljage produžili smo do Dabarske kose. Pripremili smo i provjerili opremu i krenuli na turu. Kroz šumu smo se spustili do doma Ravni Dabar koji je, na žalost, bio zatvoren pa smo ubrzo produžili preko Došen Dulibe i Bačić Dulibe do podnožja Bačić kuka. Ovaj dio puta vodi kroz šumu i preko livada s kojih se otvaraju pogledi na okolne vrhove i kukove Srednjeg Velebita. Uz malo muke uspeli smo se do Ripinovca, a onda uz malo više truda i do amfiteatra ispod vrha Bačić kuka(1304 m). Najspremniji su krenuli na sam vrh, međutim zahtjevan prilaz i udari vjetra onemogućili su siguran uspon i boravak na vrhu pa smo i od toga morali odustati. Vratili smo se do Ripinovca, a zatim krenuli prema Budakovom brdu. Vjetar nije posustajao, međutim kad smo izašli na livade i uspinjali se na Budakovo brdo to nam je itekako odgovaralo. Svojom visinom (1317m) i nedostatkom drveća Budakovo brdo pruža jedinstven pogled na vrhove Srednjeg Velebita s jedne i otoke sjevernog Jadrana s druge strane, a za dobre vidljivosti vidi se čak i Učka. Nakon duljeg zadržavanja i uživanja krenuli smo prema Visibabi(1160 m) preko Prikinutog brda(1265 m). I ovaj dio vodi velikim dijelom preko livada pa se pogled mijenja tako da se mijenja kut pod kojim se gledaju pojedini vrhovi (naročito Bačić kuk) i otoci. Vjetar je još pojačao pa nam nije dozvolio dulje uživanje na vrhovima, tako da smo produžili, spustili se na Premužićevu stazu i vratili se u aute. U hostelu smo uz roštilj nastavili večernje druženje i razmjenu utisaka do dugo u noć.
Drugi dan smo bili opušteniji pa smo se tek oko 9 sati ukrcali u aute i otišli cestom prema Skorpovcu do dijela gdje siječe Premužićevu stazu. Odande ide uspon na Velinac(965 m) koji je bio današnji cilj. I na ovoj ruti izmjenjuju se dijelovi kroz šumu i preko livada dok se ne dođe u samo podnožje vrha. Nakon kraćeg uspona izašli smo pred sam vrh, međutim dočekala nas je bura, na mahove i s jakim udarima pa smo se vrlo brzo i maknuli s vrha i spustili u zaklon šume. Povratak je bio istim putem, a posebna atrakcija bila je grupica konja, koji su uživali na planinskim pašnjacima. Vratili smo se u smještaj i nakon odmora i kavice otišli do vidikovca Kubus. Odande smo preko Debele kose otišli do Terezijanske ceste i njome se „odšetali“ do Baških Oštarija. Ovaj dan malo smo manje hodali, ali je druženje opet potrajalo do dugo u noć.
Zadnji dan odvezli smo se do Jablanca i prošetali do uvale Zavratnica – jedne od najljepših uvala hrvatske obala, koja je i u kategoriji značajni krajobraz. Ovaj dan bio nam je za opuštanje i uživanje i to smo i napravili, a najhrabriji su se i okupali (ili barem namočili noge) u moru. Na povratku popeli smo se i na vidikovac i svratili do planinarskog doma Miroslav Hirtz.
Tri dana na Srednjem Velebitu nešto je što svaki planinar itekako zna cijeniti i kad se ukaže prilika, to se ne propušta.

28.-30.04.2023. Sveto brdo (1751 m)
Nakon višestrukih promjena planova i odgoda zbog vremenskih uvjeta, konačno smo odlučili otići na Južni Velebit.
S obzirom na težinu ture, na izlet smo krenuli u petak 28.04. poslije završetka radnog dana i u večernjim satima stigli u Hostel Sv.Rok. U subotu 29.04. bio je dan predviđen za uspon na Sveto brdo.
Dok smo se ujutro pripremali, s nelagodom smo promatrali oblake koji su skrivali najviše vrhove Velebita. Međutim, odluka je donesena i nešto iza 7 sati krenuli smo prema „morskoj strani“ Velebita. Vožnja autima je potrajala, naročito dio po makadamskoj cesti od uvale Modrič do Malih Libinja, no naposlijetku smo stigli, pripremili se i krenuli prema Vlaškom gradu. Uspon je išao predviđenim tempom i polako smo savladavali metre nadmorske visine. Uz nekoliko kraćih odmaranja i fotografiranja stigli smo u podnožje Vlaškog grada, gdje se račva staza prema samom vrhu Vlaški grad, istoimenom skloništu i prema Svetom brdu. Dio ekipe krenuo je ravno do skloništa, dok su se ostali odlučili za uspon na vrh Vlaški grad. Nakon nekoliko fotografija na 1383 metra visokom vrhu slijedilo je spuštanje i okupljanje cijele ekipe u planinarskom skloništu, gdje smo se prema planu malo odmorili i okrjepili prije nastavka uspona na Sveto brdo. Uskom stazom na dijelovima strmom, na dijelovima ravnom da se može uhvatiti dah, na dijelovima pokrivenom snijegom, laganim tempom sigurno smo napredovali prema cilju. Sa zadnjim koracima prema vrhu napor se zaboravljao i prepustili smo se uživanju u pogledu na sve strane, a kako smo se mi penjali prema vrhu, tako su se razmicali i oblaci. Nakon svih problema, odgoda i napora i vrijeme nam se smilovalo pa je provirilo sunce i smirio se vjetar, no to je značilo da će i zadržavanje na samom vrhu potrajati dulje od predviđenog. Tako je i bilo pa smo zajednički proslavili uspon, jedan rođendan, savršeno vrijeme i neprocjenjiv pogled sa Svetog brda.
Ipak, svjesni da moramo i sići na vrijeme, krenuli smo sa spuštanjem na drugu stranu, putem prema Dušicama. Kao i na usponu, i prilikom silaska smo se zaustavljali, odmarali, uživali u pogledima. Kod skloništa Dušice neuspješno smo (na žalost) pokušali naći žig da imamo i takvu uspomenu na ovaj izlet. Nastavili smo spuštanje, da bismo pred sam kraj silaska uživali u pogledima okupanima zalaskom sunca. Kada smo došli do Libinjske kose oblaci su ponovno sakrili najviše vrhove Velebita.
U nedjelju 30.04. probudila nas je kiša pa smo dogovorili da ćemo otići na kratku šetnju po Rastokama. Uz kavu i štrudle uživali smo u pogledu na pregršt slapića, kaskada i drvene kuće koje nam dopuštaju da nakratko zakoračimo u neko drugo vrijeme prije povratka kući.
Velebit je opet opravdao reputaciju naše najljepše planine, a bez obzira na težinu i napor koji treba uložiti, svatko tko ga jednom posjeti jedva čeka priliku da se vrati.

23.04.2023. Velika Paklenica - Anića kuk(712 m)- Jurline- pl.dom Paklenica
Nakon više odgađanja i mijenjanja planova zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, konačno smo 23.04. organizirali izlet u Paklenicu.
Po dolasku na parkiralište u Velikoj Paklenici, pripremili smo opremu, planinarski se dotjerali i otišli do ulaza/izlaza u Podzemni grad Paklenice na prvu zajedničku fotografiju. Odande smo krenuli uređenom stazom kroz kanjon Velike Paklenice. Vrlo brzo došli smo u podnožje Anića kuka gdje smo se podijelili u dvije grupe. Jedna grupa krenula je na uspon na sam Anića kuk, a druga lagano prema planinarskom domu Paklenica.
Nakon zanimljivog prelaska potoka, slijedio je strmi uspon na plato iznad kanjona. Tijekom uspona bilo je više zaustavljanja, što zbog hvatanja zraka, što zbog fotografiranja, naročito u višim dijelovima gdje se otvarao pogled na kanjon. Kad smo se popeli na plato, tek onda je slijedio najteži dio – završni uspon na Anića kuk. Put je zahtjevan, kamenit, potrebno je koristiti i ruke i noge, a pokazalo se da je i trajanje osjetno dulje nego što stoji u službenom opisu. No to nas nije pokolebalo i na kraju su, uz međusobno pomaganje i podršku, svi došli na vrh. Ono što nas je dočekalo na vrhu, odmah je izbrisalo sjećanje na težinu uspona. S jedne strane pucao je pogled na more a s druge na masiv južnog dijela Velebita. Bilo je teško odlučiti se što je ljepše pa nismo niti pokušavali nego smo jednostavno uživali, svjesni da se za ovako nešto ipak moramo malo pomučiti.
Spuštanje je, začudo, prošlo lakše nego smo očekivali pa smo nastavili po platou i preko Jurlina prema planinarskom domu. Put je raznolik, prelazi kamenjarom, livadama, šumom, a cijelo vrijeme može se uživati u impresivnom pogledu na južni dio naše najdulje (a po mnogima i najljepše) planine.
U planinarskom domu dočekali su nas ljubazni domaćini, a kako smo imali dogovorenu klopu, nama je bilo još draže što smo stigli. Obzirom da je tura potrajala dulje od očekivanog, nismo se dugo zadržavali, nego smo krenuli natrag kroz kanjon Velike Paklenice prema ulazu. Na kraju nas je uhvatio i mrak, ali uz dobru opremu i laganu i dobro uređenu stazu niti to nam nije predstavljalo nepremostivu zapreku.
Ovaj izlet bio je jedan od najtežih u zadnjih nekoliko godina. Ipak uza sve probleme i nezgode (uz želje za što brži oporavak), a zahvaljujući kolegijalnosti i međusobnom pomaganju naših članova, umorni, ali puni dojmova vratili smo se doma, svjesni da će svi problemi koji nas očekuju u dolazećem radnom tjednu biti zasjenjeni uspomenama na proteklu avanturu.

19.03.2023. Učka - Sisol (835 m)
Krenuli smo iz Brseča, odakle se strmim usponom ide do grebena, gdje je prirodno okno Provrtenica.
Pogled koji se s grebena pruža na zapad (Istru) i istok (Kvarner) takav je da treba obavezno predvidjeti da se tamo i ostane neko vrijeme. U nastavku put vodi preko oštrog grebena pa je na tom dijelu potreban oprez i dodatan napor za svladavanje. Sve to bude zaboravljeno kad se popne na vrh i može se prepustiti uživanju u trenutku i osjećaju koji obuzme svakog planinara nakon uspješnog uspona.
U nastavku put vodi po grebenu a veličanstveni pogled na sve strane sam po sebi je nagrada za trud potreban za prolazak okršenim kamenitim terenom. Greben Učke spušta se prema moru pa se cijelo vrijeme može uživati u pogledu na ovaj dio Istre i Kvarnera.
Zadnji dio vodi iznad uvale Plomin i nije ništa manje atraktivan od ostatka puta, iako su markacije dosta izblijedjele i rijetke pa je potreban oprez. Na kraju smo se spustili do vidikovca pokraj hotela Flanona, gdje nas je čekao prijevoz.
Ovaj izlet nikako se ne može svrstati u lagane. Međutim, u većini slučajeva kad je nešto teže, onda je i atraktivnije. A dobar osjećaj koji ostaje još je intenzivniji i traje dulje, što nam daje snagu da izdržimo svakodnevne izazove i lakše ih podnesemo u vremenu koje protekne do sljedećeg izleta.

05.03.2023. Gorski kotar - Sveta Gora (975 m)
Čim smo izašli s autoceste i krenuli prema Delnicama dočekao nas je pravi zimski ugođaj i pratio nas do mjesta Mali Lug pokraj Gerova. Odande smo krenuli pješice cestom prema Zamostu da bismo nakon nekoliko minuta skrenuli na šumsku cestu koja vodi do vrha Svete Gore. Uz nekoliko priječenja , prilikom čega smo prtili snijeg (skratili smo put, ali je bilo napornije) popeli smo se na vrh.
Na vrhu Svete Gore nalazi se Svetište Majke Božje Karmelske čiji nastanak povijesni zapisi svrstavaju u razdoblje između 1404. i 1470. godine. Svetište Majke Božje Karmelske je najpoznatije Marijino svetište u Gorskom kotaru i jedno od najvećih svetišta Primorsko-goranske županije. Pored svetišta tu je i vidikovac s kojeg se pruža predivan pogled na hrvatska i slovenska sela smještena na području kupske doline. Na drugu pak stranu pruža se pogled na gerovski kraj i Nacionalni park Risnjak, odnosno planine i vrhove parka (Risnjak, Snježnik, Guslica, Jelenc).
Sa Svete Gore uputili smo se prema Kraljevom vrhu.
Prvi dio puta vodi cestom koja se dalje spušta u Smrečje, a nakon dva km nastavlja planinarskom stazom. Ni ovim dijelom nije nitko prošao prije nas pa smo cijeli uspon do Kraljevog vrha morali sami prtiti put. Dalje je bilo puno lakše, jer smo se samo cestom spustili u Tršće i dalje do planinarske kuće Frbežari.
Tamo nas je dočekao ljubazni i simpatični domar Vlatko pa smo uživali u toplini doma i dobrom društvu dok nije došao trenutak za povratak doma.
Zimski uvjeti u planinama iziskuju dodatan napor za svladavanje željene ture, ali u toplini planinarskog doma i s ljubaznim domaćinom, sve teško bude zaboravljeno i uživanje bude još veće.

19.02.2023. Cerovačke špilje i Majerovo vrilo- izvor rijeke Gacke
Rano ujutro krenuli smo „autocestom prema moru“. Međutim, nismo prošli kroz Velebit, nego smo ostali u Lici te produžili prema Gračacu, odnosno Kninu.
Nekoliko kilometara od Gračaca, na sjeveroistočnoj padini brda Crnopca na južnom Velebitu, nalaze se Cerovačke špilje – najveći turistički špiljski kompleks u Hrvatskoj. Za posjet su otvorene Donja i Gornja Cerovačka špilja, a mi smo odlučili obići obje. Po dolasku u centar za posjetitelje i kratkom posjetu suvenirnici i ostalim prostorijama, okupili smo se i pod vodstvom vodiča uputili prema špiljama.
Od centra do ulaza u donju špilju treba se prošetati uzbrdo 10-15 minuta, a isto tako i od donje do ulaza u gornju špilju.
Obilazak špilja moguć je isključivo uz (odlične) vodiče, koji neumorno i na vrlo zanimljiv način daju pregršt informacija i zanimljivosti posjetiteljima. Teško je amaterski opisati što posjetitelja dočeka u podzemlju Velebita, a niti fotografije koje se mogu vidjeti u našim galerijama ne mogu dočarati ovo remek djelo prirode pa onima koji čitaju ovaj opis preostaje jedino uputiti se tamo te osobno vidjeti i doživjeti ono što smo i mi.
Nakon obilaska špilja uslijedio je kraći odmor, okrjepa i „službeno“ fotografiranje, a zatim smo se uputili prema našem sljedećem planiranom odredištu, a to je bio Zir. Zir je osamljeno stjenovito brdo u sredini Ličkog polja, a u neposrednoj blizini autoceste Zagreb-Split. Međutim, ovoga puta vrijeme nije bilo na našoj strani pa je teren bio vlažan, što u kombinaciji sa strmim završnim usponom koji pred kraj vodi kroz stijenu, nije ulijevalo povjerenje u sigurnost naše velike i dobno šarolike grupe.
Zbog toga je odlučeno da uspon na Zir ostavimo za neku drugu priliku i bolje uvjete, tako da svi mogu sigurno stići na cilj i uživati u pogledu koji se inače odozgo pruža.
Umjesto toga, na putu prema doma, zaustavili smo se na Majerovom vrelu – jednom od dva najveća izvora rijeke Gacke.
Ponovno nas je ljepota ovog djela prirode ostavila bez riječi pa jedino što (opet) možemo preporučiti jest da se treba osobno uvjeriti u ono što je teško opisati.

05.02.2023. Ozalj i vrh Vodenica(538 m)
Zajedno s planinarima iz prijateljskog i susjednog nam društva HPD Kameni Svati, u nedjelju rano ujutro uputili smo se prema Ozlju.
Tamo smo najprije obišli Munjaru grada Karlovca (Mala hidroelektrana Ozalj) na rijeci Kupi u samom centru Ozlja. Zahvaljujući ljubaznosti HEP-a i djelatnika same hidroelektrane, dobili smo priliku saznati nešto više i obići Munjaru. Izgrađena prema nacrtima i projektu građ. inženjera Valerijana Riesznera i arhitekta Hermanna Bollea, nalik srednjevjekovnom kaštelu, danas je ona zaštićeno kulturno dobro, još uvijek u funkciji unutar sustava HEP-a.
Sljedeća točka bio nam je Zavičajni muzej Ozalj, smješten u starom gradu Ozlju, također neposredno iznad rijeke Kupe. Ovdje smo saznali nešto o povijesti Ozlja i okolnih mjesta od prapovijesnog doba pa do novijih dana, zaključno s ulogom i sudjelovanjem ljudi ovog kraja u domovinskom ratu.
Nakon upoznavanja kulturnih i povijesnih znamenitosti bilo je vrijeme i za planinarski dio našeg izleta.
Krenuli smo od samog Starog grada trasom Dubovačkog planinarskog puta. Taj prvi dio DPP-a vodi kroz zaseoke, uz livade i oranice, a dijelom i kroz šumu uglavnom uređenim cestama i putevima. Završni uspon je nešto strmiji, ali ne predug pa smo bez većih problema stigli na vrh Vodenica (538m), gdje smo iskoristili postavljene stolove za odmor, okrjepu i uživanje na samom vrhu. Iako je bilo sunčano i bez vjetra, ipak je temperatura bila primjerena zimskom dobu pa se nismo previše dugo zadržavali. S vrha smo krenuli sjevernim prilazom, putem prema naselju Kamanje. Tijekom silaska u nekoliko navrata izašli smo iz šume pa nam se otvarao pogled prema Samoborskom gorju i Žumberku.
Na kraju na putu prema Ozlju, zaustavili smo se u seoskom turizmu Viki, gdje su nas dočekali preljubazni domaćini i odlična atmosfera pa smo se u njihovom toplom objektu malo ugrijali i okrjepili za kraj.
Bio je to odličan završetak još jedne lijepe planinarske nedjelje.

15.01.2023. 23. Zimski pohod Novskim brdom
Nekoliko stotina planinara iz raznih krajeva Hrvatske okupilo se na Novljanskom jezeru, gdje su ih srdačno dočekali domaćini iz PD Zmajevac.
Nakon toplog čaja za jutarnje zagrijavanje, krenuli smo na predviđenu rutu: Jezero – Gradina – Skresinac – Izvor Novljančice – Jezero. Put vodi bregovitim krajem oko samog Novljanskog jezera pa se izmjenjuju usponi, silasci i ravniji dijelovi. Većim dijelom ide se kroz šumu, a na pojedinim mjestima otvara se pogled na okolne brežuljke. Po završetku svi smo se opet okupili na jezeru, gdje je u ponudi bila sarma i domaći kolači.
Dinamična ruta nešto više od 16 kilometara duga, uz nekoliko uspona i silazaka odlično je poslužila za zimsko doba i održavanje kondicije, a dobro raspoloženje među planinarima i srdačnost domaćina doprinijeli su da se osjećamo još bolje.

06.01.2023. Novogodišnji pohod Zagorskim bregovitim putem od Krapinskih toplica do Zaboka
Na blagdan Sveta Tri Kralja 06. siječnja, planinarsko društvo Zagorske steze iz Zaboka tradicionalno organizira novogodišnji planinarski pohod Zagorskim bregovitim putem, na kojem smo ove godine i mi sudjelovali.
Već oko 8:30 bili smo u Zaboku na Trgu K.Š. Đalskog u društvu velikog broja planinara iz raznih društava koji su, kao i mi, odlučili ovaj lijepi zimski dan provesti u šetnji po zagorskim bregima. Autobus nas je prebacio do Krapinskih Toplica, odakle smo krenuli pješice preko brega prema Zaboku.
Čim smo krenuli i počeli se penjati izašli smo iz magle pa je odmah po dolasku do kapelice Sv.Marije Magdalene uslijedilo skidanje toplijih slojeva odjeće i obavezno fotografiranje. Sljedeća postaja bila je crkva Majke Božje u Klupcima, gdje nas je za još bolju atmosferu dočekalo kuhano vino. Odande smo nastavili do planinarske kuće Picelj, gdje je bio završetak pohoda, ručak i druženje uz pjesmu i ples.
Veći dio puta vodi hrptima zagorskih brega odakle se otvaraju pogledi na sve strane, a bistri zimski dan to je i omogućio pa smo u jednom trenutku u daljini vidjeli i dio slovenskih Alpa.
Cijeli ugođaj zaokružila je i poznata ljubaznost zagorskih domaćina što je upotpunilo ovaj dan za uspješan planinarski početak nove 2023. godine.

18.12.2022. Učka - Vojak
Nas sretnih 13 ranom zorom krenulo je prema Poklonu. Po dolasku najprije smo posjetili Centar za posjetitelje Poklon. Tamo smo obišli multimedijalni postav gdje se na vrlo zanimljiv interaktivan način prezentiraju prirodne, kulturne i povijesne vrijednosti Parka prirode Učka pa smo se zadržali i dulje nego što je bilo predviđeno, ali vrijedilo je i preporuka svima koji dolaze na Poklon je da posjete ovaj centar.
Nakon pripreme i provjere opreme krenuli smo prema najvišem vrhu Učke (Vojak 1401 m). Prvi dio puta nešto je strmiji i zahtjevniji, ali čim smo došli do dijela odakle se počeo otvarati pogled prema Kvarnerskom zaljevu sav napor bio je zaboravljen. Kad smo stigli na vrh, otvorio se pogled na sve strane i to nam je bila nagrada za sav uloženi trud. Sunčani zimski dan uz, na mahove izraženiji vjetar, omogućio je pogled kakav se samo može poželjeti. Nešto oblaka i izmaglica nad morem malo su ograničili vidik prema jugu. Nasuprot tome, Istra, dio Gorskog kotara i Slovenija vidjeli su se „kao na dlanu“, a u daljini bijelile su se Alpe i najviši slovenski vrh – Triglav. Takvi uvjeti značili su opet dulje zadržavanje, no svemu lijepom dođe kraj pa smo morali krenuti natrag.
U povratku smo išli na poučnu stazu Plas, koja ide vršnim grebenom Učke i gdje se nalazi nekoliko vidikovaca s pogledom na brežuljkastu Istru i Ćićariju. Preko nje smo se vratili na Poklon, gdje smo u istoimenom planinarskom domu uživali u toplini i ljubaznosti domaćina prije povratka doma.
I ovoga puta imali smo sreću s vremenom pa smo uspješno i uživajući, priveli kraju naše društvene izlete u vrlo dinamičnoj i aktivnoj 2022. godini.

07.12.2022. Svečanom sjednicom Općinskog vijeća Općine Bistra obilježeni su Dan općine i Dan župe, a prisutan je bio veliki broj uzvanika i gostiju (više možete pročitati na: https://bistra.hr/bistra-obiljezila-dan-opcine-i-dan-zupe-2/).
Kao i uvijek, na sjednici su dodijeljena općinska javna priznanja za tekuću godinu, pri čemu je najviše priznanje –
Godišnju nagradu Općine Bistra dobilo PLANINARSKO DRUŠTVO BISTRA !!!
Zahvaljujemo se Općini i načelniku Danijelu Drvišu na vrijednoj nagradi, a posebno mi je drago što je prepoznata dobrobit rada i aktivnosti našeg društva za Bistru i njene stanovnike, kao nešto što unaprjeđuje kvalitetu života u Bistri.
Međutim, ovo priznanje je priznanje svakom pojedinom članu našeg društva za njezin/njegov rad i trud cijele ove godine. Da nije toga, ne bismo ni dobili nagradu.
Svim članovima PUNO HVALA !!!
Tomislav Novosel

27.11.2022. Ravna Gora
Za kraj studenog otišli smo ponovno u Zagorje, skroz na sjeveroistok do Ravne Gore. Krenuli smo od hotela Trakošćan, kroz šumu do mjesta Vrbanići, odnosno Štefanci. Ovdje smo otišli lijevo prema Paskovoj kleti, gdje nas je ljubazni domaćin pozvao na degustaciju domaćih proizvoda. Nakon unosa dodatne energije, krenuli smo prema Vilinskim pećinama. Dio grupe otišao je direktno putem prema vrhu, a dio ljudi koji su bili fizički i psihički spremni otišao je preko klinčanog puta. Svi zajedno našli smo se na vrhu, s kojeg se pruža pogled prema sjeveru i zapadu, odnosno Sloveniji. Počeo je puhati neugodan vjetar pa smo se ubrzo zaputili dalje i nakon strmog uspona došli na vršni dio Ravne Gore. Najprije smo došli do planinarske kuće Pusti Duh, koji je na naše iznenađenje bio otvoren pa smo iskoristili priliku za odmor i razgledavanje. Od njega se vrlo brzo dođe do crkvice Tri Kralja, a zatim i piramide. Tu se nalazi i žig pa je dio članova koji su prvi puta bili ovdje iskoristio priliku za popunjavanje knjižice HPO. Na kraju došli smo i u Filićev planinarski dom na dulji odmor i okrjepu. Za silazak odabrali smo put preko Meljana do Štefanaca, a zatim kroz šumu natrag u Trakošćan.
Blizina Ravne Gore čini ju zanimljivim odredištem, strmi usponi i klinčani put ne tako laganim odredištem, a ljubaznost na koju uvijek naiđemo garantira odličan ukupan osjećaj i želju za povratkom prvom sljedećom prilikom.

13.11.2022. Krk - Kanjon Vrženica
Druge nedjelje u studenom uputili smo se na Krk. Na njegovom jugoistočnom dijelu nalazi se uvala i istoimeno naselje – Baška. Prema istoku pruža se zaravnjeni dio zvan Mjesečev plato koji se spušta prema Veloj i Maloj luci. Negdje na polovici udaljenosti od Baške do Vele luke smjestila se plaža Vrženica od koje ide istoimeni kanjon sve do platoa. Upravo je to bilo naše današnje odredište.
Krenuli smo od kampa Bunculuka, kojeg smo obišli sa sjeverne strane i spustili se do mora. Tu nas je dočekala prva „prepreka“ u vidu okomite stijene i betonske staze širine oko 1 m. Ništa ne bi bilo problematično da nije puhao vjetar i stvarao valove koji su nam nudili potencijalno, neželjeno kupanje. Kad smo prošli taj dio bilo je nekoliko „mokrih“ članova, ali to nas nije omelo niti pokvarilo raspoloženje. Nastavili smo putem uz more, koji je mjestimično bio poprilično strm pa smo se morali pridržavati za stijene. Prošli smo par prekrasnih uvala (ideja za ljeto!) i došli do uvale i plaže Vrženica. To je veća (oko 300 m) šljunčana uvala gdje završava istoimeni kanjon. Vjetar je tvrdoglavo puhao pa smo bez duljeg zadržavanja krenuli u kanjon. Ovaj dio puta svakako je najatraktivniji, ali i najzahtjevniji. Sljedećih sat i pol prošlo je u hodanju, veranju, pentranju i svim oblicima kretanja koji mogu pasti na pamet, uz usputno korištenje šaka, laktova, koljena, bokova i ostalih dijelova tijela (kako je kome u tom trenutku odgovaralo) da bismo prošli nekih 2.5 km kanjona. Iako lagano umorni, svi su bili oduševljeni i odlučili da ćemo produžiti do Rebice – vidikovca iznad Vele i Male luke. S Rebice se pruža dojmljiv pogled prema istoku, iako su nam oblaci koji su dolazili s kopna malo pokvarili ugođaj i upozorili nas da ne smijemo predugo uživati, nego se uputiti preko Mjesečevog platoa natrag prema početku naše ture. Za kraj nas je „razveselila“ i kiša, srećom slaba pa smo bez većih problema stigli do kraja/početka naše ture, utrpali se u bus i krenuli doma.
Nismo dopustili da nam prevrtljivo jesensko vrijeme pokvari današnji izlet, već smo uistinu uživali u cijeloj turi, koja nije bila bezazlena, ali niti pretjerano zahtjevna. Taman dovoljno da okusimo adrenalinski doživljaj.

09.10.2022. Zavižan
Ponovno smo posjetili Nacionalni park Sjeverni Velebit. Ovoga puta zadržali smo se u okolici Zavižana. Oko 10 sati stigli smo na parkiralište ispod planinarskog doma i odmah su nas dočekali oblaci koji su nas pratili cijeli dan. Nakon kraćeg dogovora krenuli smo cestom uz kapelicu prema ulazu u botanički vrt, odakle se odvaja put koji vodi na Veliki Zavižan – naš prvi vrh za danas. Relativno brzo i bez većih problema cijela grupa popela se na vrh, koji je bio u oblaku, tako da nismo mogli uživati u pogledu, ali smo uživali u osjećaju nakon svladavanja uspona i dolaska na cilj.
Nakon kraćeg odmora (zbog neugodnog vjetra) krenuli smo dalje. Spustili smo se u botanički vrt, gdje smo se podijelili u dvije grupe. Dio članova odlučio se na uspon na Balinovac, a dio je otišao kroz botanički vrt prema planinarskom domu, gdje ćemo se svi okupiti na kraju. Uspon na Balinovac bio je nešto teži, ali ništa posebno za našu grupu. Na Balinovcu smo proveli nešto više vremena tijekom kojega je vjetar u nekoliko navrata rastjerao oblak u kojem smo bili pa se otvorio pogled na Kvarnerski zaljev i sjeverni dio Jadranskih otoka u čemu smo posebno uživali.
Nastavili smo prema Velikoj kosi. Ovaj dio puta je najzahtjevniji, ali i najatraktivniji, jer se ide po stjenovitom terenu, koji zahtjeva izdržljivost i koncentraciju, ali pruža jedinstvene oblike i vidike. Na Velikoj kosi dočekao nas je još jači i neugodniji vjetar pa se nismo zadržavali, već smo produžili do planinarskog doma. Tamo smo iskoristili zaklon koji dom pruža i ljubaznost domaćina da se oporavimo prije povratka doma.
Ovoga puta Zavižan nam je umjesto nezaboravnih pogleda priuštio uvid u svoje vremenske ćudi na koje treba itekako računati u svako doba godine i ne ići ako nisi potpuno spreman. Dapače, nekad je bolje i odgoditi posjet, nego dovesti sebe i druge u neugodnu ili još gore – opasnu situaciju. Jer Velebit je tu već neko vrijeme i bit će tu još neko vrijeme pa će se naći trenutak za siguran obilazak i uživanje u svim njegovim ljepotama.

02.10.2022. Samoborsko gorje
Nakon rujanske pauze zbog kiše i privatnih obaveza, prvi vikend u listopadu odlučili smo se za laganu šetnju po Samoborskom gorju. Nas 18 krenulo je iz Ruda i nakon jednog sata lagano smo stigli do Velikog dola. Kao i obično, čim se naiđe na mjesto za sjedenje mi to iskoristimo za razmjenu dobara iz ruksaka. Nakon pauze nastavili smo Hofmanovim putem prema Oštrcu, što je ujedno bila i najteža dionica današnje ture. Iako je na Oštrcu bilo dosta planinara, uspjeli smo se svi smjestiti za stolove. Dan je bio lijep i to smo iskoristili za uživanje, što je i potrajalo dulje nego obično. Ipak smo se prisilili ustati i popeti se na sam vrh te iskoristili još jednu priliku za naslikavanje i uživanje u pogledu. S Oštrca uputili smo se natrag u Rude putem preko Ptičjeg vrha pa smo još neko vrijeme uživali u vidicima koje pruža ovaj dio Samoborskog gorja.
Ovaj lagani izlet dobro nam je poslužio kao zagrijavanje za nadolazeće izlete, a zbog blizine i ljepote Samoborsko gorje odličan je izbor.

28.08.2022. Krupa
Zadnji vikend u kolovozu proveli smo na rijeci Krupi (najvećem pritoku Zrmanje, koja izvire ispod najjužnijeg dijela Velebita).
Krenuli smo iz zaseoka Ravni Golubić i strmim putem (znakovitog naziva VRATOLOM) se spustili do ušća Krupe u Zrmanju. Najprije smo obišli Visoki buk – slap na Zrmanji u neposrednoj blizini ušća, a zatim smo krenuli stazom uzvodno uz rijeku Krupu. Sljedeća dva sata hodali smo uživajući u ljepotama kanjona rijeke, njenih slapova i kaskada. Prošavši Velića luku došli smo do mjesta gdje se staza ponovno uspinje na vrh kanjona, odnosno do zaseoka Njivice, odakle se drugim putem spušta na Kudin most. Ovdje su također kaskade i rijeka je dovoljno plitka pa smo promijenili obuću (iz tenisica u sandale, natikače, a bilo je i bosonogih) i pregazili rijeku na radost svih sudionika koji su jedva čekali malo se rashladiti. Na drugoj strani ponovno smo se „opremili“ za nastavak hodanja i krenuli dalje. Nakon još pola sata stigli smo na Kudin most, koji je negdje na pola puta između ušća Krupe u Zrmanju i manastira Krupa.
Ovdje smo iskoristili sve prirodne pogodnosti pa smo tijekom dulje pauze uživali na razne načine – okrjepa, kupanje, sunčanje. Ipak, morali smo nastaviti. Podijelili smo se u dvije grupe i jedna je išla „lakšim“ putem lijevom obalom, a druga „težim“ putem desnom obalom Krupe.
Teži put uključuje i feratu (duljine 20-at metara), u neposrednoj blizini samog mosta, koju smo bez većih problema svi i savladali. Nakon toga više nije bilo većih problema, osim malo zahtjevnijeg dijela prilikom prelaska Krnjeze (pritoke Krupe). Malo po malo stigli smo i do našeg cilja – manastira Krupa.
Grupa koja je išla „lakšim“ putem ipak je imala određenih problema, jer s ove strane put nije tako dobro uređen. Tako je trebala pomoć iskusnijih planinara na pojedinim lokacijama (prijelaz preko drveta), a bilo je i ponovnog izuvanja radi prolaska kroz vodu. Međutim, sve je sretno prošlo i svi su došli do cilja.
Kanjon rijeke Krupe oduševio nas je svojom ljepotom, a staza uz rijeku svojom raznolikošću pa će nam ovo svima biti izlet koji ćemo još dugo pamtiti!

07.08.2022. Lokve
Prvi vikend u kolovozu u Lokvama je već tradicionalno POJ (pješačenje oko jezera) – pohod (ili manifestacija) u organizaciji PD Špičunak. Ove godine i naše društvo organizirano je sudjelovalo u pohodu.
Krenuli smo iz Bistre oko 6 sati ujutro i oko 8 uspjeli smo doći na Lokvarsko jezero, odnosno na mjesto odakle je predviđen početak pohoda. Nakon jutarnje kavice iz ruksaka, registrirali smo se i uplatiti kotizaciju kod organizatora (pri čemu smo dobili majice pohoda) i polako se pripremili za turu. Bile su moguće tri varijante: pješačenje oko cijelog jezera (oko 20 km), pješačenje do Mrzlih Vodica (oko pola kruga) i povratak organiziranim prijevozom ili šetnja jednim dijelom oko jezera, a zatim povratak stazom kroz šumu (oko 10 km). Mi smo odlučili krenuti putem oko jezera pa po dolasku u Mrzle Vodice procijeniti kako ćemo dalje.
U 9.00 predsjednik PD Špičunak pozdravio je sve nazočne i „označio start“. Put ide u smjeru kazaljke na satu, pretežno kroz šumu po obroncima padina oko jezera. Do Mrzlih Vodica trebalo nam je skoro 3 sata, a tamo smo odmah zauzeli mjesta u bistrou „Mrzlica“, tradicionalnom mjestu za odmor i okrjepu na ovom pohodu. Povrativši snagu većina je odlučila nastaviti pješice do kraja.
Drugi dio puta vodi uz samo jezero u čijoj ljepoti smo konačno mogli uživati izbliza. Ovdje je i nekoliko lakših pristupa za jezero, što su iskoristili izletnici i kupači, iako ne u tako velikom broju, jer je nakon višednevnih vrućina dan bio osjetno svježiji. I za ovaj dio trebalo nam je oko 3 sata pa smo se oko 16 sati svi okupili na startu/cilju.
POJ se još jednom pokazao kao odličan izbor za ljetno pješačenje, jer blizina jezera i put kroz šumu garantiraju podnošljivije uvjete. Svakako tome pridonosi i tradicionalno odlična organizacija i ljubaznost domaćina, na čemu im se zahvaljujemo.

17.07.2022. Dan Društva
17.07. ove je godine bila prva nedjelja poslije 15.07. pa je u Župi Majke Božje Sljemenske kraljice Hrvata slavljeno proštenje – Gospa Karmelska. Već tradicionalno i mi na taj dan obilježavamo dan društva.
Pripreme na Oštrici počele su od jutra, a bilo je nekoliko varijanti. Dio članova pohodio je misu u 10 sati, dio je „odradio“ pješačku turu po vršnom dijelu Medvednice, a ostali su sudjelovali u pripremi. Nešto prije 13 sati, svi smo se okupili na Oštrici i zabava je mogla početi. Uz bogati izbor hrane i pića vrlo brzo smo dosegli odgovarajuće raspoloženje dodatno potaknuto svirkom u živo.
Bilo je teško nakratko prekinuti zabavu, ali službeni dio proslave nije se mogao izbjeći. Tako je iskorištena ova prilika za službeni završetak naše prve opće planinarske škole i uručenje diploma polaznicima. Od 17 polaznika, svi su položili završni ispit i uspješno završili školu, no važnije je da su kroz predavanja i izlete puno toga čuli, naučili i stekli vrlo vrijedna iskustva za budućnost.
Nakon svečanog uručenja, nastavili smo druženje uz pjesmu i ples do kasnih popodnevnih sati.
Ovom prilikom zahvaljujemo se svima koji su svojom nazočnošću doprinijeli da naša svečanost bude još ljepša, a naročita zahvala svim članovima društva koji su odvojili svoje vrijeme i na bilo koji način pomogli u pripremi i organizaciji, bez čega ništa od viđenog ne bi niti bilo moguće.

03.07.2022. Vinica - Martinšćak
Zadnji izlet naše škole :). Odlučili smo se za ljetni pohod Vinica - Martinšćak. Osim polaznika škole, išli su i ostali planinari pa nas se skupilo 17.
Aute smo ostavili pokraj nogometnog igrališta u Dugoj Resi i nakon obaveznog slikanja krenuli prema planinarskoj kući Vinica. Tamo smo stigli već oko 9 ujutro pa smo malo uživali dok nije počeo pohod. Oko 10 sati grupa planinara (u kojoj smo mi bili većina) krenula je prema Martinšćaku. Put vodi kroz šumu, uz vinograde, malo i po cesti, kroz zaseoke i na kraju je uspon na Martinšćak. U nekoliko navrata otvara se pogled na različite strane pa se u daljini vide: Klek, Petrova Gora, Samoborsko gorje, Medvednica, da ne spominjemo Karlovac i okolicu. Po dolasku na Martinšćak, napravljena je duža pauza, koju smo iskoristili za upoznavanje i razgovor s domaćinima, ali i za slikanje i uživanje. Vratili smo se istim putem do planinarske kuće Vinica, gdje su nas dočekali preljubazni domaćini iz HPD Vinica. Svi sudionici pohoda dobili su jelo i piće, a kao iznenađenje za kraj je bila poslužena i rashlađena lubenica, što je nekima osobito pasalo. U dobrom društvu i na lijepom mjestu i vrijeme jako brzo prolazi pa je (prebrzo) došao trenutak da se pozdravimo s domaćinima i krenemo. Na kraju, kad smo se spustili, dio naših članova odlučio se i okupati u Mrežnici i tako upotpuniti ovaj izlet.
Iako je bilo poprilično vruće na pohodu, veći dio puta ipak prolazi kroz šumu, u hladu, a zahvaljujući izuzetno ljubaznim domaćinima i odličnim vodičima, sve je prošlo najbolje moguće pa smo zaključili da ćemo doći ponovno na pohode koji se održavaju tokom sva četiri godišnja doba.

25.-26.06.2022. Srednji Velebit
U planu naše škole bio je izlet na Srednji Velebit. Uz još nekoliko planinara iz društva, taj plan smo i ostvarili!
Ranom zorom krenuli smo autima iz Bistre, „pokupili“ ekipu iz Zagreba i produžili prema Baškim Oštarijama. Oko 8:15 stigli smo do planinarskog doma Prpa, odakle smo nakon kraće pripreme krenuli na turu. Preko Prpić polja i Prpića najprije smo došli do Premužićeve staze (koju smo upoznali prije nekoliko tjedana). Nakon kraćeg zadržavanja i proučavanja plakata na poučnoj stazi, nastavili smo prema izvoru Kamenica, odnosno početku uspona prema prijevoju Alaginac, odakle smo se uspeli na Grabar (1270 m). Završni dio uspona je zahtjevniji, no uz sve stečene vještine, nije bilo problema za naše „školarce“. Na vrhu smo odlučili istinski uživati u osjećaju i pogledu, što je i potrajalo. Sljedeći cilj bio nam je Kuk od Pećica, koji je tehnički manje zahtjevan, ali ništa manje atraktivan pa smo i tamo proveli određeno vrijeme. Krajnji cilj današnje ture bila je Kiza (1274 m) do čijeg podnožja smo došli bez problema, a na sam vrh se popela grupa najspremnijih članova. Njihov trud bio je nagrađen nezaboravnim pogledom i osjećajima zbog kojih je sve ostalo zaboravljeno. Potom smo se spustili ponovno do Premužićeve staze, a zatim smo odlučili popeti se na Badanj i obići Jataru – legendarno prebivalište legendarnog Prpe. Na kraju smo se spustili do doma, gdje smo i noćili. Međutim, to nam nije bilo dosta pa je veći dio ekipe odlučio dočekati zalazak sunca na Basači, uz predivan pogled na ovaj dio Jadranske obale i otoka.
Drugo jutro smo u idiličnoj planinarskoj atmosferi obavili jutarnje razbuđivanje (čitaj kavu) i nakon doručka spakirali stvari i krenuli. Cilj nam je bio Veliki Sadikovac. Uz dosta muke (čak i ovdje na Velebitu sunce „prži“ od jutra) uspeli smo se na vrh, što je ponovno bilo nagrađeno pogledom koji osvaja srce i razgali dušu. Bez obzira na želje i planove, jednostavno nije bilo moguće odmah krenuti nazad pa smo upijali ljepotu Velebita da nam da snage za obaveze u danima i tjednima koji slijede. Na kraju, spustili smo se do auta i vratili kućama.
Još jednom smo svjedočili zašto Velebit zauzima posebno mjestu u srcima svih planinara, a naša ekipa iz P.D. Bistra ni po čemu tu nije izuzetak.

11.-12.06.2022. Gorski kotar - Platak - Snježnik - Mirnjak - Guslica - Planina - Jelenc
Naši planinari proveli su dva predivna dana na Platku. Nas 15 ostalo je do nedjelje, a još 6 članova bilo je na izletu samo u subotu.
Ono što nismo imali u planu bio je tradicionalni uspon na Snježnik u organizaciji HPD Platak, ali smo se prilagodili i pridružili se većoj skupini planinara iz različitih društava. Izabrali smo zahtjevniju grupu A, a domaćini su prilagodili turu imajući u vidu i naše želje (na čemu im puno hvala). Krenuli smo od doma Sušak i grebenskim putem popeli se na Snježnik (1505 m). Nakon kraćeg odmora nastavili smo putem prema Guslici da bi kod Međuvrha krenuli prema Mirnjaku. Završni uspon na Mirnjak (1425 m) nešto je zahtjevniji pa je dio planinara odmarao u podnožju, dok su oni odvažniji išli na vrh, što je nagrađeno prekrasnim pogledom na Risnjak, Snježnik, Guslicu i Lazac u podnožju. Ni tu se nismo dulje zadržavali, nego smo se spustili u podnožje, vratili do Međuvrha i nastavili prema Guslici. Kad smo stigli na Guslicu (1490 m), odlučili smo da ćemo se malo dulje zadržati pa smo se zahvalili vodičima iz HPD Platak koji su ostatak planinara odveli natrag do doma Sušak. Mi smo zauzeli postavljene stolove i uživali u lijepom vremenu i pogledu na Grobničke Alpe i Kvarnerski zaljev. Potom smo se spustili do Velikog doma, odakle se dio naših članova uputio natrag doma, a mi smo se smjestili u dom.
Drugo jutro, nakon doručka, otišli smo autima putem prema Šverdi i ostavili ih na križanju kod Velikog Snježnog. Odande smo krenuli prema Planini (1426 m), još jednom od vrhova u ovom dijelu Gorskog Kotara. Put na vrh je zanimljiv, a dijelom i zahtjevan (po stijenama), no svi smo ga savladali. Sam vrh je ogoljen pa je pogled fantastičan. Imali smo priliku vidjeti veći dio jučerašnje ture (Snježnik, Mirnjak, Guslicu), a u daljini i Risnjak. Prema istoku otvoren je pogled na Gerovski kraj, a na sjeverozapadu i zapadu gleda se na Grobničke Alpe, iza njih Kvarnerski zaljev i u pozadini je Učka. Neko vrijeme smo uživali na vrhu, a zatim smo krenuli dalje prema Jelencu. Ovaj dio također je zahtjevan, ali lijep, jer prolazi kroz okršen, stjenovit teren, između dubokih vrtača, kroz netaknutu divljinu. Nakon strmog završnog uspona stigli smo i na Jelenc. I s ovog vrha pruža se pogled na sve strane pa nismo mogli odoljeti da se i ovdje ne prepustimo uživanju. Na kraju spustili smo se do auta i vratili u Bistru.
Dvodnevni izlet na Platak nadmašio je očekivanja i onih koji su prvi puta bili ovdje, ali i onih koji se više puta vraćaju. Ono što im je također zajedničko je odluka da će opet doći i obići neke nove vrhove, proći nove puteve, ali i one već prođene jer to svakako zaslužuju.

04.-05.06.2022. Medvednica
U okviru planinarske škole bili smo na Medvednici. Kako nam je zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta propao prošlotjedni dvodnevni izlet na južni Velebit, odlučili smo se za Medvednicu.
Da ne bi bilo previše „obično“, krenuli smo relativno kasno – u subotu oko 18 sati našli smo se na Oštrici. Odande smo se uputili prema Horvatovim stubama (neki prvi puta) preko kojih smo došli do Hunjke. Tamo smo napravili odmor, tako da nas je uhvatio mrak. Nastavili smo preko Danjke, ispod Puntijarke i pokraj jezerca Tigrovo oko do Runolista, kamo smo i stigli oko 22 sata. Dočekala nas je ljubazna ekipa iz doma pa smo malo uživali u pogledu na Zagreb noću prije odlaska u krpe.
Drugo jutro krenuli smo natrag prema Oštrici preko Činovničkog sedla i Krumpirišta, a već tradicionalno zastali smo pokraj kućice OPG Križanić na čašicu prijateljskog razgovora.
Kad smo došli na Oštricu, brzo smo se raspremili i kratko odmorili, jer čekalo nas je još obaveza. Kako je bilo i planirano, uz pomoć naših članova i prijatelja koji su medicinske struke održali smo vježbu prve pomoći.
Uz malo reorganizacije, ovaj vikend višestruko smo iskoristili te odjednom napravili noćnu turu, dvodnevni izlet i vježbe prve pomoći za našu školu.

22.05.2022. Premužićeva staza - od Zavižana do Alana
Prošli smo dio Premužićeve staze od Zavižana do Alana. Ima li uopće smisla ići u detalje opisa Premužićeve staze? Oni koji su bili znaju kakvo je to remek-djelo graditeljstva, a oni koji nisu – neka istraže. Jedino možemo pozvati sve da pogledaju našu galeriju slika iz kojih će vidjeti koliko smo uživali u ljepotama ovog dijela Velebita i prvom prilikom se upute tamo, kao što ćemo ponovno i mi!

08.05.2022. Žumberačka gora
U okviru planinarske škole posjetili smo Žumberak. Izabrali smo malo zahtjevniju turu : Sošice – Boići – Maličev krč – Sveta Gera , a u povratku Sveta Gera – Maličev krč – Sljeme – Pliješ – planinarska kuća Vodice – Sošice.
Po dolasku u Sošice provjerili smo i podesili opremu, obavili grupno fotografiranje i krenuli. Uz stalnu izmjenu strmijih i blažih dijelova uspona te nekoliko kraćih predaha došli smo na Maličev krč odakle se inače pruža lijep pogled prema jugu i jugoistoku, no oblačno vrijeme i izmaglica malo su nam umanjili doživljaj. Uslijedio je završni dio uspona do vojarne i zatim do samog vrha. Sveta Gera (1187 m) najviši je vrh na Žumberku, a na samom vrhu je geodetska piramida (poprilično oronula i u lošem stanju). U blizini vrha su i dvije kapelice – Kapelica svetog Ilije i Kapelica svete Gere (Jere), gdje se posljednje nedjelje u siječnju tradicionalno održava sveta misa i poznati planinarski pohod. Jedino što nagrđuje opći ugođaj je televizijski toranj TV Slovenije. Nakon poduljeg odmora krenuli smo natrag, istim putem do Maličevog krča. Tamo smo skrenuli na put koji vodi praktično duž Slovensko – Hrvatske granice. I taj dio puta ne može se okarakterizirati kao lagan jer se izmjenjuju strmi (ali relativno kratki) silasci i usponi, dok se ne dođe na Sljeme – relativno zaravnjeni hrbat gdje se put odmiče od državne granice i ide na vrh Pliješ (977 m). I ovaj vrh iskoristili smo za odmor prije spuštanja do planinarske kuće Vodice i dalje do Sošica.
Ovoga puta, unatoč prognozi, kiša nas je zaobišla, a u popodnevnim satima i sunce je dobilo bitku s oblacima pa nam je dodatno uljepšalo malo zahtjevniju turu, zbog čega je i zadovoljstvo naših planinara bilo još veće.

01.05.2022. Petrova gora - Petrovac
Išli smo i na drugi izlet naše planinarske škole. Naš cilj bila je Petrova Gora, odnosno odlučili smo obići planinarsku obilaznicu Petrova Gora.
Busom smo došli do lovačkog doma Muljava, što je bila i početna točka naše današnje ture. U domu su nas dočekale knjižice obilaznice i odmah smo udarili i prvi žig na stupu velike pregradne karte. Nakon kraćeg opisa današnje ture krenuli smo poučnom stazom Rimski put. Ubrzo smo se popeli na šumsku cestu i nastavili prema Malom Petrovcu. Tamo smo napravili i pauzu za odmor i razgledavanje spomenika, čiji vrh je praktično jedini vidikovac na cijeloj trasi. Ubrzo smo nastavili prema Velikom Petrovcu i tu nas je počela zezati kišica, koja nas je pratila preko vrha i Pavlinskog samostana sve dok nismo došli na Kraljev grob. Kišica je tu na sreću prestala tako da smo neometano nastavili prema Velikom Velebitu i dalje Magarčevcu po još jedan žig. S Magarčevca smo se vratili na Veliki Velebit, a zatim se preko Malog Velebita spustili u dolinu potoka Velika Radonja, odnosno natrag do Muljave.
U Muljavi smo nastavili uživati u planinarskom grahu i PALAČINKAMA!! Obzirom na prvomajsku gužvu to je potrajalo nešto duže od planiranog i ponovno je počelo „mirisati“ na kišu. Zbog toga smo odlučili busom otići do ispod Partizanske bolnice do koje smo se i popeli te kratko razgledali i „pokupili“ zadnji žig. Vratili smo se u bus i vrlo brzo nakon što smo krenuli doma, krenula je i kiša.
Bio je to prvi zajednički obilazak jedne planinarske obilaznice za polaznike škole (i ne samo za njih), a Petrova Gora pokazala se kao odličan izbor i za početnike i za one malo iskusnije.

24.04.2022. Ivanščica - Oštrcgrad
Prvi izlet naše planinarske škole i to na Oštrcgrad na Ivanščici. Osim polaznika škole priključilo nam se i dosta ostalih članova društva pa nas se skupilo 35. Kolona automobila iz Bistre se uputila prema Loboru, gdje smo najprije obavili logistički posao prebacivanja ljudi i vozila na početnu, odnosno završnu točku naše ture. Nakon što smo pokraj izvorišta zbavili otešček (oteščajec) krenuli smo prema Pustom Loboru – jednoj od gradina na Ivanščici. Da bi prvi izlet škole bio zanimljiviji, pri kraju uspona počela je kiša. Bila je to prilika da neki po prvi puta isprobaju kabanice, koje nam inače već dugo nisu trebale. Strmi silazak bio je nešto dramatičniji tako da su na skliskom terenu korišteni štapovi, drveće i grmlje, a i zamke su nam poslužile na nekim detaljima. Kad smo izašli na makadamski put, dobar dio ekipe imao je obilježja spuštanja „na riti“. Nakon kraće pauze odlučili smo nastaviti prema našem glavnom cilju – Oštrcgradu. Uspon dalje ide jarkom potoka, što je zbog dosta vode i nanešenog granja bilo teže od očekivanog. Međutim, uskoro je kiša stala, razvedrilo se i zasjalo je sunce pa se i raspoloženje značajno popravilo. Pri vrhu jarka izašli smo na drugu makadamsku cestu i dalje je „sve bilo lakše“, naročito kad su se u par navrata ukazali prekrasni vidici. Završni uspon također je strm, ali relativno kratak, a nakon kiše pogled s Oštrcgrada bio je za pamćenje pa se i boravak na vrhu oduljio. Potom smo se spustili do planinarske kuće Majer, gdje smo se ponovno prepustili uživanju. Na kraju, spustili smo se u Lobor i uputili prema Bistri.
Prvi izlet škole, zbog kiše, bio je nešto zahtjevniji od očekivanog, ali nakon što je kiša prestala i oblaci se razišli, mogli smo istinski uživati u planinarenju po ovom dijelu Ivanščice.

27.03.2022. Bjelolasica - Kula
Mimo godišnjeg plana otišli na Bjelolasicu, čiji vrh Kula (1534 m) je najviši vrh Gorskog Kotara. Odlučili smo se za malo dužu i zahtjevniju turu, da vidimo nešto više, a ne samo glavni masiv Bjelolasice. Krenuli smo iz Begovog Razdolja spojnim putem prema putu koji od Velike Višnjevice vodi na vrh Kulu. Spojivši se na njega i nastavivši preko Žute poljane došli smo u podnožje Bjelolasice. Iako većim dijelom put prati šumsku cestu, zapravo i nije tako loše, jer nije klasična „nabijena“ cesta, nego je samo probijena kroz šumu pa noge toliko ne trpe. Plan je bio nastaviti tim putem i popeti se na vrh sa sjeverozapada. Međutim, u sjenovitim dijelovima bilo je još uvijek podosta snijega, a markacije cijelim putem nisu baš dobre i obnovljene pa nam je GPS uređaj itekako trebao. Ista situacija bila je i na križanju u samom podnožju, gdje zapravo počinje ozbiljan uspon. Zbog toga smo odlučili produžiti do puta koji iz Tuka, preko Jančarice vodi na vrh, a kojim smo se planirali vratiti. Taj put dobro je označen i njime smo krenuli na vrh. Snijeg je mjestimično otežavao uspon, naročito kad smo krenuli strmijim odvojkom prema samom vrhu. Uz dosta napora popeli smo se na hrbat, što nam je donijelo nagradu: travnati, goli vršni dio bio je obasjan suncem, a pogled se pružao na sve strane, kako i priliči najvišem vrhu.
Naravno da smo to iskoristili za slikanje i uživanje, što je po običaju potrajalo. Na povratku smo otišli do skloništa Jakob Mihelčić, a zatim se spustili u podnožje, odakle smo i započeli završni uspon. Zadnji dio puta bio je donekle i najteži, zato što smo cestom preko Jančarice i Matić poljane išli u Tuk (ovaj dio puta noge su više trpjele zbog tvrde podloge). No na kraju smo završili u planinarskom domu Bijele stijene u Tuku, gdje nas je dočekao topli grah i gulaš, što je bila zaslužena nagrada nakon cjelodnevnih napora. Srećom i vrijeme nas je više nego poslužilo pa smo se umorni, ali zadovoljni vratili doma.

13.03.2022. Moslavačka gora
Splet okolnosti doveo je do promjene plana za nedjelju 13.03. pa smo otišli na Moslavačku goru. Odlučili smo se za turu: Gornja Jelenska – jezero Mikleuška – Bela crkva – vrh Vis – vrh Humka – Garić grad – Podgarić.
Dio nas krenuo je na izlet razmišljajući: „OK, bit će to zamjena za onaj atraktivni izlet pa idemo malo hodati po moslavini tek toliko da ne ostanemo doma“. Bili smo potpuno u krivu. Staza je dinamična, zanimljiva, s mnoštvom uspona i silazaka, na jednom dijelu su čak postavljene i sajle, dijelom ide uz potok kojeg više puta prelazi, penje sa na dva najviša vrha Moslavačke gore i pruža se pogled na dio Zapadne Slavonije. Osim toga tu je i zanimljivo jezero Mikleuška, ostaci Bele crkve – Pavlinskog samostana iz 13. stoljeća te na kraju Garić grad - sagrađen za bana Stjepana Šubića, a napušten nakon što je stradao za provale Osmanlija. U tih 16-tak kilometara ture iskusili smo čari prirode Moslavačke gore i imali priliku vidjeti dio bogate kulturne baštine ovog kraja. Na kraju nije bilo nezadovoljnih planinara, nego samo planinara zahvalnih za priliku da uživaju u lijepom danu i još ljepšem kraju koji su imali priliku obići.

27.02.2022. Staza sedam slapova, Istra
Obišli smo Stazu sedam slapova u Istri. Staza se nalazi u blizini Buzeta i počinje na rijeci Mirni. Mi smo odabrali obilazak koji kreće „lijevo“, odnosno najprije uz vodotok Draga na kojem se nalaze 4 slapa. Na ovom dijelu je i najzahtjevniji dio, odnosno uspon na vršni dio kanjona gdje su na mjestima postavljene sajle i metalne „stepenice“. Srećom, uspon nije dugačak, a pogled s vrha prema Buzetu vrijedan je svakog truda. Nastavili smo našu turu što nas je dovelo do sljedeće zanimljivosti, a to je most Svetog Jožefa ili Francuski most izgrađen za vrijeme kratke Napoleonove vladavine središnjom Istrom. Ubrzo nakon prelaska mosta naišli smo na proplanak s nekoliko panjeva, što smo iskoristili za kraću pauzu da povratimo snagu. Krenuli smo dalje i nakon tridesetak minuta spustili se u Kotle – malo mjestašce na Mirni (Rečini) gdje je djelovanje vode u stijeni formiralo karakteristične oblike (poput kotla). Tu je još jedan slap uz koji je sačuvan i mlin. Dalje nas je put vodio uz rijeku te smo se nakon još dva slapa spustili u dolinu iz koje smo i krenuli.
Iako u ostatku Lijepe naše vrijeme baš i nije bilo prikladno za dulji boravak na otvorenom (što smo i sami iskusili na putu kroz Gorski kotar), u Istri je bilo povoljno pa je naša velika grupa (uključujući i više novih članova) mogla uživati u ljepotama Buzeštine. Svojom duljinom (nešto više od 15 km) ova staza zahtijeva dulji obilazak, ali svojom ljepotom to svakako zaslužuje.

13.02.2022. Kamenjak
Iskoristili smo prekrasno vrijeme da odemo na Kamenjak – malu osamljenu skupinu strmih vapnenačkih litica što se dižu iz šume iznad istočne strane Grobničkog polja. Bus nas je dovezao do parkirališta pokraj ceste Gornje Jelenje – Grobnik (stara cesta za Rijeku) gdje počinje uspon na Kamenjak. Uspon nije pretjerano zahtjevan pa smo nakon manje od 1 sata stigli na vrh – Veliki Kamenjak (838 m). Nakon što put izađe iz šume, otvara se pogled na sjever prema Grobničkim Alpama i na jugoistok, a prije samog vrha staza vodi južnom stranom pa puca pogled na Grobničko polje i Kvarnerski zaljev. Sam vrh djelomično je obrastao šumom, ali to nas nije spriječilo u uživanju. S Velikog Kamenjaka uputili smo se na Mali Kamenjak koji je na 15-20 minuta hoda. Sam završni uspon malo je zahtjevniji te zahtijeva pridržavanje rukama za stijene i oprez prilikom penjanja, ali isplati se. I to kako. S vrha se pruža pogled na sve strane – Grobničke Alpe na sjeveru, Kvarnerski zaljev na jugu, Učku na sjeverozapadu, a u daljini na jugoistoku uzdiže se Velebit. Sve to uvjetovalo je da se i na Malom Kamenjaku zadržimo neko vrijeme. Nakon toga počeli smo silazak prema Grobničkom polju. Prvi dio rute s južne strane zaobilazi Kamenjak i put prolazi karakterističnim divljim krškim krajolikom. Nakon što smo se spustili u podnožje Kamenjaka, nastavili smo preko livada i kroz šumarke do Grobničkog polja. Današnji izlet završili smo posjetom poznatoj gostioni Putniku, koja je još jedanput opravdala reputaciju kao mjesto gdje se izvrsno jede, a i usluga je na nivou. Srećom, vraćali smo se autobusom, jer onako siti i napiti malo tko je ostao budan za vrijeme puta kući.

30.01.2022. Hrastovička gora - Cepeliš
Posljednje nedjelje u siječnju išli smo na Hrastovičku goru pokraj Petrinje. Našli smo se kod Sunca na parkingu Westgate centra, gdje nas je čekao autobus i oko 8 sati krenuli za Petrinju. Prilikom prolaska kroz grad naši su članovi imali priliku vidjeti posljedice potresa koji je, na žalost, zadesio ovaj kraj prije nešto više od godinu dana. Obilaznim putem (kroz centar još uvijek nije dozvoljen promet) došli smo na cestu za Kostajnicu s koje smo skrenuli u ulicu Mate Bučara. Čim smo prešli Petrinjčicu spojili smo se na planinarski put koji iz Petrinje vodi na vrh Cepeliš (415 m) – najviši vrh Hrastovičke gore. Odavde smo krenuli pješice stazom koja, pokraj Spomenika (spomen obilježja na zločin počinjen nad hrvatskim braniteljima dana 16. rujna 1991. kod vile Gavrilović) i kapelice Sv. Ilije, kroz šumarke i preko proplanaka vodi do sela Cepeliš u podnožju Hrastovičke gore. Odande se put uspinje prema samom vrhu Cepeliš gdje smo stigli nakon 3.5 sata laganog hoda. Na vrhu je piramida i planinarski dom Matija Filjak, gdje su nas ljubazni domaćini iz HPD Zrin dočekali i ugostili. Planinarski dom također je stradao u potresu, ali zahvaljujući velikom trudu članova društva obnovljen je i (sad još ljepši) ponovno stavljen u funkciju. Zauzeli smo mjesta na klupama i stolovima kraj doma i uživali u sunčanom zimskom danu i ljepoti lokacije. Za povratak izabrali smo put koji prolazi pokraj ostataka starog grada Hrastovica i crkvice Svetog duha i spušta se u selo Hrastovica, gdje nas je dočekao i naš prijevoz.
Za kraj se zahvaljujemo predsjednici i članovima HPD Zrin iz Petrinje koji su nas tako lijepo primili u svom objektu i dali informacije o stanju planinarskih puteva prema čemu smo i organizirali našu turu.

16.01.2022. Žumberak - Tuščak
U nedjelju 16. siječnja ponovno smo posjetili Žumberak. Ovoga puta odlučili smo otići na Tuščak, vrh na samom sjeverozapadu Žumberka. Nas dvanaest ukrcalo se u automobile i krenulo put Stojdrage. Došavši na lokaciju Glažuta, na cesti Stojdraga-Koretići, pripremili smo se i krenuli na današnju turu. Strmim usponom najprije smo se popeli na sam vrh Tuščak (602 m), odakle smo nakon kraćeg odmora i slikanja produžili i nakon desetak minuta stigli do gradine Tuščak – srednjevjekovne utvrde od koje je danas ostalo vrlo malo. Ubrzo smo nastavili prema Kravljaku – malom Žumberačkom zaseoku s nekoliko kuća i Grkokatoličkom kapelicom. Nakon kraćeg razgledavanja vratili smo se dio puta do skretanja prema Stojdragi. Tu nas je dočekao strmi silazak prema potoku zvučnog imena Jarak, a zatim nešto blaži uspon koji nas je odveo do mjesta Stojdraga – najvećeg mjesta u ovom dijelu Žumberka. U Stojdragi, osim crkve svetog Jurja, postoji još i Žumberački uskočki muzej, kao i lovački muzej. Obzirom da je za posjet potrebna najava (što mi ovoga puta nismo učinili), obišli smo ih samo izvana te nastavili našu turu. Iz Stojdrage vodi strmi put koji ponovno silazi do potoka Jarak. Nastavivši uz potok vratili smo se do Glažute gdje Jarak utječe u rječicu Breganu.
Sunčani zimski dan bio je idealan za planinarenje što smo i iskoristili i ponovno uživali na Žumberku.

19.12.2021. Kunagora
Kao zadnji izlet ove godine odlučili smo otići na sjeverozapad Krapinsko-Zagorske županije – Kunagoru iznad Pregrade. I nismo pogriješili, baš obrnuto.
Iako nije uvrštena u HPO, Kunagora nudi više nego dovoljno da bude neizostavna destinacija, u što smo se i sami uvjerili. Blizina našeg današnjeg odredišta omogućila nam je nešto dulje spavanje jer smo iz Bistre krenuli oko 8:10. Već oko 9:00 bili smo u Pregradi na parkiralištu pored Župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije – "Zagorske katedrale", odakle kreće put prema vrhu Kunagore. Nakon otprilike 30 minuta stigli smo do planinarske kuće Kunagora. S terase je inače prekrasan pogled prema jugu, ali mi smo vidjeli samo „maglovito more“ iznad kojeg su se uzdizali najviši dijelovi „Zagorskih brega“, a u daljini Medvednica i Samoborsko gorje. Nakon kraćeg zadržavanja i degustacije proizvoda iz ruksaka, nastavili smo našu turu. Prije vrha odvaja se put prema Kostelgradu, što je bila naša prva destinacija. Dok smo se približavali, u nekoliko navrata otvorio nam se pogled na Kostelgrad – impresivnu gradinu iz XIII stoljeća, nekadašnje sjedište obitelji Keglević, do kojeg smo ubrzo i stigli. Prekrasan zimski dan i djelomično obnovljen i uređen prostor Kostelgrada s lijepim pogledom prema sjeveru, istoku i jugu, bili su razlog poduljeg zadržavanja i uživanja u svakom trenutku. Nastavili smo putem prema zaseoku Kostel, a zatim usponom do vrha Kunagore. Vrh je obrastao šumom pa, unatoč nedostatku lišća, nedostaje i pogled s vrha. Nakon kraćeg fotografiranja uputili smo se natrag prema planinarskoj kući i tako zaokružili našu današnju turu.
Ono što nismo znali je da je HPD Kunagora iz Pregrade imalo godišnju skupštinu nakon koje je slijedilo druženje i veselica na što smo mi neplanirano „upali“. No, kao što smo se već više puta uvjerili, u Zagorju to ništa ne znači pa su nas domaćini ubrzo opskrbili svime što je potrebno da nam uljepšaju boravak u svom objektu, a sada smo mogli uživati i u pogledu bez magle. Na žalost sve što je lijepo ne traje dugo pa smo morali krenuti natrag doma.
Na kraju, nismo puštali suze za zagorske brege, ali smo si obećali da bumo se vrnuli nazaj.

21.11.2021. Grižane (Vinodol)
Odlučili smo otići u toplije krajeve pa smo posjetili Vinodol. Turistička zajednica „oživjela“ je stari put kroz planinu Klamarušu, nad selom Baretići u blizini Grižana koji je dobio ime Staza kamenih stupi. U minulim vremenima bio je poveznica naseljenih mjesta sa šumskim predjelima. Duž staze otkriva se prekrasan krajolik, pogled puca na more, priobalne gradiće i otoke te na kulturno-povijesne spomenike (sakralni objekti, gradina...). Riječ je o kružnoj stazi koja počinje i završava u centru Grižana, a duga je oko 10 km, s preko 1300 kamenih stepenica (stupi) isklesanih ili ugrađenih u stijene. Njome su, ali i drugim stazama na tom području, stanovnici vinodolskih sela nosili grožđe, smokve i trešnje, u II. svjetskom ratu i sol, te ih na području Gorskog kotara mijenjali za žito, krumpir i grah.
Po dolasku u Grižane podijelili smo se u dvije grupe.
Prva grupa krenula je iznad Grižana pored ruševine frankopanskog grada i crkve Majke Božje Snježne pa do sela Baretići gdje i počinje Staza kamenih stupi. Strmim usponom uspinje se usjekom brda Klamaruša i pri čemu smo uživali u pogledu na Tribaljsko akumulaciono jezero, more i mjesta koja se nalaze u podnožju brda. Put dalje vodi do skretanja prema dvije špilje: Karlova peć donja i gornja, kojima je prilaz osiguran sajlom. Tijekom kraće pauze okružila nas je magla i odluka je bila posjetiti samo gornju špilju. Po obilasku špilje nastavili smo strmim usponom do „hrpta“ Klamaruše 600 metara nad morem gdje se dolazi do „Staze litica“. Staza je sada položena, gotovo ravna, i vodi prema našem sljedećem cilju: Babinom kuku 573m i Babinoj jami. Babin kuk je izdvojena mala, izazovna i atraktivna stijena koja dominira cijelim područjem, a ispod je Babina jama koje je ograđena, a dno joj je ispunjeno kamenjem i lišćem. Staza dalje vodi do zadnjeg cilja: vidikovca Pridva, koji spada u skupinu vidikovca zvanih „Oči Vinodola„. Nakon odmora, silazimo stazom Put Lučac do autobusa koji nas odvozi u Crikvenicu.
Druga grupa otišla je do Tribaljskog jezera – umjetnog jezera izgrađenog za potrebe HE Vinodol pokraj kojeg se nalazi stara Frankopanski gradina Drivenik. Nakon kraće šetnje uz jezero, krenuli smo uređenom šetnicom koja prati tok rječice Dubračine i vodi sve do Crikvenice.
U Crikvenici ponovno smo se okupili svi zajedno da bi još malo uživali u šetnji i „kavici“ uz more prije povratka u Bistru.
Iako nas vrijeme nije baš poslužilo kako smo se nadali (magla i niski oblaci nisu omogućili onako lijepi pogled kakav se pruža s ove staze), raspoloženje je kao i obično bilo na visini, a zajednički zaključak je da ovaj izlet treba ponoviti po ljepšem vremenu i s našim članovima koji ovoga puta nisu mogli ići.

07.11.2021. Kalnik
Bili smo na Kalniku. Autima smo došli do planinarskog doma, gdje smo uz jutarnju kavu dogovorili današnju turu.
Za zagrijavanje krenuli smo na vrh Peca (624 m). Vrh nije ništa posebno, ali s njega je lijep vidik prema sjeveru, odnosno prema Varaždinskim toplicama, a za lijepog dana vidi se i Varaždin. Iako to danas nije bio slučaj nismo dozvolili da nam to omete uživanje na vrhu. Potom smo krenuli na najviši vrh Kalnika - Vranilac (643 m). Odabrali smo malo duži, ali manje zahtjevan pristup zapadnim grebenom, no i tu se prilikom uspona trebalo pomagati rukama. Uspješno smo svladali nekoliko težih dijelova i sretno se okupili na vrhu. Vrijeme nije bilo idealno, tako da su oblaci i izmaglica sprečavali da vidimo puno dalje od podnožja Kalnika. Nakon kraćeg zadržavanja počeli smo spust prema planinarskom domu najlakšim, južnim, pristupom. U domu nas je dočekao vrlo ukusan grah i štrudle, što nam je itekako prijalo.
Nakon jela nije bilo lako natjerati se da se popnemo i na Stari grad Veliki Kalnik, ali velikom većinom zaključili smo da bi bilo šteta to propustiti. Obilazak i slikanje nije dugo trajalo pa smo ubrzo sjeli u aute i vratili se u Bistru.
Kalnik se kao i uvijek pokazao kao odlična planinarska destinacija, jer na njemu mogu uživati svi planinari - oni koji žele samo laganu šetnju, ali i oni spremniji za teže i ozbiljnije ture, a za one još naprednije tu je i ferata i alpinistički smjerovi na vapnenačkim liticama.

31.10.2021. Žumberak
Odlučili smo napraviti turu po Žumberku. Autima smo otišli do kanjona potoka Slapnica nekoliko kilometara dalje od kamenoloma. Odavde smo krenuli prema slapu Vranjak do kojeg vodi kratak, ali strmi uspon koji je dodatno otežavala vlažna podloga. Nakon kraćeg zadržavanja radi slikanja (iako slap nije bio previše izdašan vodom), krenuli smo preko Mačkovine putem prema mjestu Rude Pribičke. Kao što je i navedeno u opisu puta (HPS) ovaj dio težak je za snalaženje, jer je u proljeće nevrijeme devastiralo šumu pa je šumarija posjekla dosta stabala (uključujući i ona s markacijom). Ipak, koristeći GPS, uspjeli smo se popeti na plato iznad slapa, a zatim nastaviti dobro markiranom stazom. Nakon nekog vremena izašli smo na šumsku cestu, a zatim i na asfalt u samom mjestu. Asfaltna, a dijelom i makadamska cesta vodi do zaseoka Stići. Odande se planinarskim putem ide do mjesta Tihočaj, gdje slijedi kratki uspon na Zečak (795 m)–cilj naše današnje ture. Završni dio uspona ide preko livada pa se pruža lijep vidik prema Japetiću na istoku, odnosno Svetoj Jani i Jastrebarskom na jugu i jugoistoku. Nakon kraćeg odmora krenuli smo natrag, ovoga puta preko mjesta Pećno prema slapu Brisalo. Završni dio prilaza slapu vodi kroz kanjon Dubokog potoka čije vode i čine slap. Ova dionica bila je zahtjevnija nego što smo očekivali, iako nije bilo previše vode, jer je samo korito teško prohodno, s dosta srušenog drveća i kaskada u stijenama, a na najtežim dijelovima postavljeni su i klinovi i sajle. Uz visoku koncentraciju i oprez (iako su neki od nas ipak završili u potoku) spustili smo se do slapa koji, kao ni prethodni, nije obilovao vodom. Prije nego nas je uhvatio mrak došli smo i do ceste koja prati potok Slapnicu, a zatim i do auta pa doma. Današnja tura bila je poprilično zahtjevna (djelomično zbog težine, a djelomično zbog duljine), ali naša mala ekipa uspješno je svladala i ovaj izazov.
Iako nas je izmučio više nego što smo očekivali, Žumberak nas je ponovno oduševio svojom divljinom, a mnoštvo malih, ali uglavnom slabo nastanjenih ili napuštenih zaseoka, podsjetio kako je nekad ovdje bilo puno više (ljudskog) života.

17.10.2021. Klek
Konačno nam se vrijeme smilovalo pa smo u trećem pokušaju uspješno organizirali izlet na Klek. Po dolasku u Ogulin najprije smo kratko razgledali Đulin ponor, a zatim uz stručno vodstvo obišli zavičajni muzej Ogulina u kojem se nalazi i alpinistička zbirka, što nam je bilo posebno zanimljivo. Nakon obilaska muzeja uputili smo se u zaseok Bjelsko odakle kreće najkraći uspon na Klek. Uspon nije dugačak, ali je strm pa se naša kolona poprilično razvukla. Kod doma smo se ponovno okupili, kratko povratili snagu i nastavili na sam vrh. Ovaj dio uspona je zahtjevniji, a na mjestima je su postavljeni i rukohvati od užeta (što uvelike olakšava prelazak težih dionica) tako da je većina sudionika uspješno došla do vrha. To je bilo nagrađeno pogledom po kojem je (uza sve ostalo) Klek i poznat. Nakon uživanja na vrhu spustili smo se do doma, gdje je uslijedio odmor i okrjepa. Vratili smo se istim putem u Bjelsko, a zatim obišli još dvije lokacije u Ogulinskom kraju. Šmitovo jezero i izvor/ponor Rupečica samo su neki od lokaliteta u ovoj bajkovitoj prirodi koje vrijedi obići prilikom posjeta Ogulinu.
Tridesetak planinara, od kojih je veći dio prvi puta bio na Kleku, još jednom su uživajući u nedjeljnom izletu „napunili baterije“ za dolazeći radni tjedan.

26.09.2021. Poštak
Zadnji vikend u rujnu iskoristili smo za planirani izlet na Poštak – najjužniji od vrhova HPO u području Like. Bus nas je odvezao do mjesta Otrić na cesti Gračac-Knin, odnosno željezničke postaje Zrmanja, odakle vodi jedina staza do vrha. Vrlo brzo put izlazi iz niske šume i nastavlja se prostranim travnatim terenom, koji je pogodan za ispašu stoke u što smo se mogli i sami uvjeriti. Zadnji dio uspona teren je djelomično stjenovit. Neposredno ispod nalazi se skupina kamenih monolita raznih oblika i veličina, nastalih erozijom vjetra, kod kojih smo i mi zastali. Nakon još tridesetak minuta stigli smo do vrha – manje zaravni s koje se pruža pogled na sve strane. Nakon odmora i uživanja u pogledu te obaveznog slikanja istim putem spustili smo se do autobusa.
Lijep jesenski dan doprinio je da veći broj naših članova uživa u još jednom planinarskom izletu, što je bilo vidljivo iz odlične atmosfere koja je vladala i na turi i u busu.

04.07.2021. Bijele stijene
Godišnjim planom prvi vikend u srpnju bio je rezerviran za Visočicu. Međutim, prema dobivenim informacijama, cesta od Rizvanuše nije baš u najboljem stanju pa nije preporučljiva za osobne automobile. Kako bi to značajno produljilo uspon, što za ljetne mjesece i vrućine nije jednostavno, odlučili smo otići na Bijele stijene.
Preko Ogulina i Jasenka autima smo došli do odvojka za Tuk i nakon 7 km makadamske ceste stigli smo na odredište – početnu točku uspona. Uspon do planinarske kuće Dragutin Hirc nije pretjerano dugačak, ali je prilično strm, što smo i osjetili. Dočekali su nas ljubazni domaćini iz HPD Kapela iz Zagreba pa smo se malo zadržali uz ugodan razgovor i okrjepu. Nakon toga krenuli smo prema vrhu. Završni dio uspona bio je poseban za većinu sudionika, jer su se neki prvi puta susreli s ovakvim penjanjem po stijenama uz pomoć sajle. Uspješno smo se popeli, ali i spustili s vrha, na kojem je po običaju bio foto session. Dalje smo nastavili zahtjevnim Vihoraškim putem, koji vodi do Samarskih stijena. No to nije bila naša današnja tura, nego smo na prvom križanju skrenuli desno i počeli također zahtjevan i strm silazak. Spustili smo se do Doline kostura i prošavši kroz nju, šumskom cestom vratili se do automobila.
Kao i uvijek, Bijele i Samarske stijene ostavljaju bez daha i one koji ih posjete prvi puta, ali i one koji dolaze opet, i opet, i opet ...

20.-22.06.2021. Tri dana srednjeg Velebita – društveni izlet za pamćenje
Godišnjim planom za 2021. godinu predvidjeli smo za kraj lipnja izlet koji je trebao biti nešto posebno. Ne samo zbog odredišta (Srednji Velebit) što je samo po sebi dovoljno, nego i zbog trodnevne „ekspedicije“, što iziskuje posebne pripreme i organizaciju. Međutim, jedno su želje, a drugo mogućnosti i ljudi moraju raditi ili imaju neodgodive privatne obaveze, a ni bolesti nas nisu mimoišle.
I tako nas je 20. lipnja ranom zorom put Jablanca i zatim planinarske kuće Alan krenulo devetoro u dva automobila. No niti to nije bio kraj našim problemima. Kad smo stigli do Alana, jedan od naša dva automobila je počeo „otkazivati poslušnost“ tako da je i obitelj Bajlo-Lučić (s dvoje male djece) morala odustati od izleta. Na sreću uspjeli su doći doma u Bistru bez daljnjih poteškoća. Bit će još prilike, a znajući njihovu volju i želju za planinarenjem i druženjem ne sumnjamo da će Bistra biti na njih ponosna.
Malo potreseni, ali ustrajni u našem naumu, petero nas uputilo se Premužićevom stazom do odvojka za Zečjak (1622 m), na koji smo se uspješno popeli i to prigodno proslavili uživanjem u pogledu i namirnicama iz naših ruksaka. Nakon podužeg odmora nastavili smo zahtjevnim putem prema vrhu Kita (1573 m) i dalje na križanje puteva V. Alan odakle smo po cesti došli do auta. Nakon toga, šumskom cestom koja je većim dijelom bila u dobrom stanju otišli smo do planinarske kuće Sljedeći dan bio je „udarni“ tako da smo isplanirali turu: Kugina kuća – Šatorina (1624), pl. sklonište Ograđenica – Premužićeva staza – Korita – križanje Radlovac-Težakovac – Kugina kuća. Duljina ove ture je oko 18 km, ali imali smo cijeli dan na raspolaganju i to smo i iskoristili uživajući u svemu što nam je Velebit pružio: od šumskih staza i puteva, preko livada i kamenjara, Premužićeve staze s pogledom na more i otoke kao i pasišta za stoku koja još uvijek obitava u ovim planinskim krajevima. Po povratku u bazu bili smo fizički umorni, ali puni dojmova o ljepoti naše najveće planine.
Zadnji dan predvidjeli smo „lagani“ uspon na Laktin vrh (1504 m), što smo uspješno i odradili i vratili se u bazu da spremimo stvari i krenemo prema doma. Ovim putem zahvaljujemo se našim domaćinima (Miro i Mihovil) koji su svojom ljubaznošću, duhovitošću pa čak i prigodnim koncertom (Miro) uljepšali naš boravak u planinarskoj kući. Što se nas tiče, samo zbog društva, mogli bismo tamo ići svaki drugi vikend.
Za kraj, kako je i uobičajeno, priuštili smo si malo drugačiji užitak. Otišli smo na izvore Gacke i to Majerovo vrilo, pokraj kojeg se nalazi pizzeria Ruspante. Među ostalim, u ponudi imaju jedinstvenu pizzu s dimljenom pastrvom za što je jednoglasno odlučeno da je dostojan završetak naše Velebitske avanture.

13.06.2021. Jugozapadni dio Gorskog Kotara.
Autobusom smo otišli do planinarskog doma Vagabundina koliba u Ravnom na cesti Lič-Bribir. Iako je mjesto poznato po ljubaznosti domaćina i dobroj hrani ovoga puta bila je to samo polazna točka našeg izleta. Cilj nam je bio Zagradski vrh (1187 m), što smo i dosegli nakon malo više od jednog sata uspinjanja kroz šumu i preko cvjetnih livada. Iako nam vrijeme nije omogućilo pogled kakav ovaj vrh može pružiti, poprilično smo se zadržali i uživali u dobrom osjećaju nakon uspješnog uspona. Imali smo prilično ambiciozan plan, ali smo odustali od odlaska do planinarske kuće Kurin i došavši do asfaltne ceste pričekali bus koji nas je brzo odvezao u Lokve, gdje smo u 14:00 trebali ići u obilazak špilje Lokvarke. Dobra volja i ljubaznost mlade dame koja nam je bila vodič, omogućila je da usprkos malom zakašnjenju ipak u dogovorenom terminu uđemo i obiđemo špilju koja nas je očarala svojom ljepotom. Za kraj posjetili smo i „Kuću prirode Kotač“, gdje smo počašćeni prezentacijom i degustacijom njihovih proizvoda koju nam je održao vlasnik i osnivač, gospodin Vid Arbanas. Njegova prezentacija, kao i mirisi i okusi prilikom degustacije bili su savršeni završetak još jedne planinarske nedjelje.

30.05.2021. Risnjak.
Nakon prethodne odgode zbog najave lošeg vremena, ovu nedjelju odlučili smo otići na Risnjak. Dovezli smo se do ulaza Vilje, gdje nas je dočekao rendžer nacionalnog parka. Kad je čuo naše planove, ukratko nam je opisao današnju trasu i dao neke osnovne informacije o nacionalnom parku. HVALA!
Krenuli smo putem preko Medvjeđih vrata i za oko 1 sat došli do Schlosserovog doma, koji je na žalost još uvijek bio zatvoren. Nakon kraćeg odmora i pripreme krenuli smo prema vrhu do kojeg smo, pomažući se rukama i postavljenim sajlama, uspješno i došli. Uslijedilo je fotografiranje u svim mogućim kombinacijama i uživanje u pogledu. Međutim, vrijeme nam nije bilo sasvim naklonjeno pa su se počeli skupljati oblaci, zbog kojih smo skratili boravak na vrhu i krenuli se spuštati. Taman kad smo se spustili do doma počela je kiša. Ne jaka i stalna, ali dosadna i pratila nas je tokom spuštanja na Cajtige i dalje do Vilja. Došavši na početnu točku, iskoristili smo postavljenu nadstrešnicu i, naravno, upriličili uobičajeni piknik. Kišica je bila neumoljiva, tako da smo odlučili odgoditi planirani uspon na Kamenjak za neku bolju priliku i vratili se u Bistru.

09.05.2021. Samarske stijene
Grupa naših planinara posjetila je Samarske stijene. U središnjem dijelu Velike Kapele nalaze se Bijele i Samarske stijene koje spadaju u najvišu kategoriju zaštićenih područja – Strogi rezervat (zakonom zaštićeno područje s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom). Ovoga puta odlučili smo se na obilazak Sjeverne skupine Samarskih stijena, što zasigurno spada među najatraktivnije staze u Hrvatskoj, a savršeno vrijeme doprinijelo je najboljem mogućem ugođaju. Preko Ravne Gore, Mrkoplja i Tuka došli smo do planinarima poznatog 13. kilometra na šumskoj cesti Jasenak – Tuk (poznatoj kao Begova staza). Nakon kraće pripreme i provjere počeli smo uspon na najviši vrh Samarskih stijena (1302 m). Na vrhu nas je dočekao pogled kakav se samo može poželjeti. Najbliže prema sjeveroistoku vidio se greben Bjelolasice i vrh Kula. Na istoku se isticao Klek. U daljini na jugu dominirali su najviši vrhovi Sjevernog Velebita, a između njih i Goranskog masiva s Bitorajem i Viševicom na zapadu, mogli smo djelomično vidjeti i otoke Rab i Krk. Na sjeverozapadu dominirao je masiv Risnjaka i „špic“ Slovenskog Snježnika, a u daljini bijelili su se Alpski vrhovi. Tijekom višesatne ture kroz divlju i netaknutu prirodu divili smo se neobičnim krškim oblicima, dubokim vrtačama te slikovitim vrhovima i udolinama s još slikovitijim nazivima (Stepenica, Piramida, Dolina vila, Faraonova dolina, Dolina suza, Veliki kanjon). Na kraju smo kratko razgledali i Ratkovo sklonište. Uz visoki nivo koncentracije potreban za svladavanje ovog zahtjevnog puta svih 15 planinara uspješno se spustilo do auta. Na kraju smo se prepustili drugačijoj vrsti uživanja – poznatim štrudlima s borovnicama u Bijeloj Ruži.
Među petnaest naših planinara većini je ovo bio prvi susret s divljinom Samarskih stijena, a neki su već u više navrata planinarili ovim krajem, ali i jedni i drugi prvom prilikom ponovno će doći uživati u ovom „planinarskom raju“.

25.04.2021.
Zadnji vikend u travnju konačno je bilo lijepo vrijeme, što smo iskoristili za organizirani izlet u Skrad i okolicu. Prvo smo se popeli na Skradski vrh (1043 m) – strmi brijeg, sa svih strana šumovit. Pri samom vrhu je travnata zaravan na kojoj je kapela Marijina Uznesenja na nebo. Na 2 minute od vrha dolazi se do ruba strme livade s koje nam se otvorio prekrasan pogled prema jugu i zapadu, tako da smo vidjeli masiv Velike Kapele, Bjelolasicu, Višnjevicu, Bitoraj, Viševicu, Tuhobić, a na zapadu Risnjak i u daljini slovenski Snježnik. Nakon podužeg uživanja i fotografiranja krenuli smo nazad prema Skradu putem preko vidikovca Perić s kojeg se lijepo vidi Skrad i kanjon zelenog vira. Iz Skrada prebacili smo se do zaseoka Ložac odakle se nakon 20-25 minuta lagane šetnje dolazi do planinarskog doma Zeleni vir smještenog na ulazu u Vražji prolaz – visoki kanjon potoka Jasle, s uređenom stazom do špilje Muževe hiže. Petstotinjak metara od doma je i visoki slap potoka Curak smješten uz krški izvor Zeleni vir. Obišli smo i te lokacije te se vratili do doma, gdje nas je čekala klopica. Nakon što smo se najeli i napili odšetali smo do Ložca, a zatim busom doma u Bistru.
Još jedna lijepo provedena planinarska nedjelja.

28.03.2021.
Obišli smo park prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Najprije smo posjetili spomen područje jame Jazovka u blizini mjesta Sošice. Autobusom smo zatim otišli do slapa Sopot, najvećeg slapa Žumberačke gore visokog 40 m, posebnog po tome što se nalazi na visokoj nadmorskoj visini (iznad 700 m). Nakon kraćeg obilaska i fotografiranja, počeli smo uspon na Ječmište (976 m), travnatu vršnu zaravan gdje sam vrh nije naročito izražen. Unatoč dobnoj raznolikosti skupine naših planinara, uspješno smo svi zajedno došli do vrha. Obzirom da je ova nedjelja bila prohladna, nismo se dugo zadržavali, već smo nastavili naš pohod prema sljedećem odredištu. Vrh Pliješ (977 m) iznad Sošica također je jedan od najviših vrhova Žumberačke gore, sličnog reljefnog oblika kao i Ječmište. Ni tamo se nismo dulje zadržavali, već smo se spustili do planinarske kuće Vodice. Iskoristili smo lijepo uređenu okolicu doma za odmor, a zatim nastavili silazak u mjesto Sošice, gdje nas je čekao naš prijevoz.
Oblačno i prohladno vrijeme nije nam dozvolilo da u potpunosti uživamo u pogledima s vrhova i puta preko travnatog bila, ali to nije umanjilo ljepotu Žumberka niti nas je spriječilo da i ovaj puta uživamo.

28.02.2021.
Vrijeme je bilo prohladno, ali sunčano – idealno za kraj zime, što smo i iskoristili za još jedan izlet. Zajedno s planinarima iz HPD Kameni Svati otišli smo u Gorski Kotar – sjeverni dio. Uz malo neizvjesnosti zbog uske ceste autobus nas je uspio dovesti do zaseoka Male Drage (u blizini Brod Moravica). Odande smo se uspeli na vrh Okrugljak (885 m). Put vodi kroz šumu - tipični goranski krajolik, a i vrh je obrastao šumom pa nema baš vidika. Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema zeseoku Razdrto, također šumom. U ovom dijelu nešto su lošije markacije pa smo potrošili više vremena na orijentaciju i traženje puta (čak i uz korištenje GPS uređaja). Sam zaseok je praktično napušten, odnosno trenutno ima samo jedan stalni stanovnik, a ostale kuće služe uglavnom za vikend posjete. Prošavši kroz Razdrto uputili smo se prema Orlovim stijenama. Šumarija Vrbovsko uredila je vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na dolinu Kupe i susjednu Sloveniju, što smo iskoristili za podulji foto session. Po povratku u Razdrto nastavili smo cestom do autobusa koji nas je čekao u Malim Dragama, a zatim prema Bistri.
Sam vrh Okrugljak nije najatraktivnije odredište Gorskog Kotara, međutim kombiniranje s posjetom Orlovim stijenama te organiziranje kružne ture, dalo je i ovom našem izletu dodatnu vrijednost, a lijepo vrijeme omogućilo nam je uživanje u pogledu s Orlovih stijena.

14.02.2021.
Obišli smo Cesargradsku goru. Autima smo otišli do centra Klanjca, gdje smo najprije obišli Franjevački samostan, na žalost samo izvana, obzirom da je sama crkva oštećena prilikom potresa pa je privremeno neupotrebljiva. Također, iskoristili smo priliku i posjetili galeriju Antuna Augustinčića, jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Svome rodnom gradu ostavio je u nasljeđe veliki broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike koji se nalaze diljem svijeta. Posljednji ostatci njegovi i njegove supruge pohranjeni su u podnožju skulpture „Nošenje ranjenika“ ispred galerije.
Po obilasku galerije krenuli smo na Cesargradsku goru, površinom najmanju hrvatsku goru. Na njoj je uređena poučna staza kojom smo se i kretali, ovoga puta krenuli smo prema istoku - u obrnutom smjeru od brojčanih oznaka. Čim smo malo dobili na visini, otvorio se pogled prema jugu pa se lijepo vidjela Medvednica i Samoborsko gorje. Prvo smo došli do izvora Korita na sjeveroistočnim obroncima, koji je većim dijelom bio zaleđen. S te strane pucao je pogled prema Hrvatskom Zagorju i njegovim planinama – Strahinjščici, Ivanščici i Ravnoj gori. Potom smo svladali jedan strmiji uspon i uspješno stigli na sam vrh. Uspješan uspon na vrh po običaju smo planinarski i proslavili. Veći dio obrastao je šumom, no otvorio se pogled prema Sloveniji, gdje smo u daljini vidjeli i Kamniško-Savinjske Alpe. Spustili smo se do stare gradine Cesargrad i istoimene planinarske kuće. Po obilasku gradine i odmora u prekrasnom ambijentu oko planinarske kuće vratili smo se do automobila. Iako mala i ne previše zahtjevna (u planinarskom smislu) Cesargradska gora svojim položajem pruža mogućnost uživanja u pogledu na veliki dio sjeverozapadne Hrvatske, ali i Slovenije, što smo obzirom na prekrasno zimsko vrijeme obilato iskoristili.
Za kraj otišli smo i do doline Zelenjak koja u kategoriji rezervata prirodnog predjela - park šume i memorijalnog prirodnog spomenika ima status posebno zaštićenog objekta. Tamo smo obišli najnoviju atrakciju – „Šetnju u krošnjama“ i, naravno, spomenik u čast hrvatskoj himni, jedini takve vrste u svijetu.

31.01.2021.
Zadnji dan siječnja iskoristili smo za izlet na Bilogoru. Po visini Bilogora je najmanja, ali po površini jedna je od najvećih hrvatskih gora, iako se zbog svoje visine u geografskom smislu ubraja u humlje. Njen položaj usred prostrane ravnice čini ju uočljivom i istaknutom. Najviši vrh Bilogore (zapravo uzvišenje u šumovitom i brežuljkastom krajoliku) - Stankov vrh na 309 m ne impresionira visinom, ali svejedno svojim položajem pruža mogućnost organiziranja pješačkih tura i za one željne lagane šetnje, ali i za ozbiljnije hodače. Tako smo se i mi podijelili u dvije grupe (iskusniju i nadobudniju). Zajedno smo krenuli autobusom iz Bistre prema Koprivnici (uz pridržavanje svih mjera koje se odnose na broj putnika i nošenje zaštitnih maski). Oko 10 sati stigli smo na PRC (za one koji ne znaju - Podravkin Rekreacijski Centar). Ovdje je nadobudna grupa krenula Koprivničkim planinarskim putem prema selu Jagnjedovac do kamo je autobus odvezao naše iskusne planinare, koji su iskoristivši blagodati motornog prijevoza prvi stigli do vrha. Nakon uspješnog „uspona“ i zajedničkih fotografija s vrha i jedni i drugi produžili su do planinarske kuće Anin vrh. Cijelim putem Bilogora nas je počastila pravim zimskim ugođajem, uz snijeg i sjeverni vjetar na proplancima, iako su vidici bili malo zamućeni. Posebno se zahvaljujemo prijateljima planinarima iz HPD Bilo iz Koprivnice, koji su nam omogućili da se presvučemo u prostorima planinarske kuće. Naravno da smo iskoristili zavjetrinu i prekrasnu okućnicu da naš već legendarni roštilj još jednom dođe u prvi plan i upotpuni i ovaj izlet! Nakon kraćeg zadržavanja ukrcali smo se u autobus i vratili se u Bistru s novim, lijepim, planinarskim uspomenama.

17.01.2021.
U nedjelju 17. siječnja išli smo na prvi izlet ove godine i to na istočni dio Medvednice - Lipu. Unatoč najavama hladnog vremena, skupilo se 13 planinara spremnih na hodanje u zimskim uvjetima. Krenuli smo iz Čučerja (Hukmana) putem koji preko Mačkovog kamena vodi do planinarskog doma Lipa. Put je raznolik, s nekoliko strmijih dionica, većim dijelom ide kroz šumu, a na početku se i prelazi potok. Kad smo stigli do doma bili smo u oblaku, ali ubrzo nakon što smo se smjestili na vanjskim klupama zasjalo je sunce i stvorilo idilični zimski ugođaj. Odmorili smo se i okrjepili zalihama iz ruksaka, kraće razgledali piramidu i okolicu doma, a zatim krenuli putem koji vodi prema samom Sljemenu. Prošli smo pokraj vrha Rog (740 m) i Ročićeve sjenokoše te skrenuli prema kapelici Marije Snježne. Ovaj dio puta je pitomiji i nema većih strmina (osim jedne kratke). Nakon kraćeg odmora pokraj kapelice nastavili smo prema Hukmanima.
Iako je bilo hladno, sunce koje nas je obasjavalo veći dio puta doprinijelo je da lakše i uz veći užitak planinarski uspješno započnemo i ovu godinu.Kako nam je bilo možete vidjeti u našoj galeriji.

27.12.2020.
U nedjelju 27. prosinca odlučili smo potrošiti dio kalorija koje smo unijeli tijekom blagdana pa smo otišli u Samoborsko gorje. Krenuli smo oko 7.00 od društvenog doma u Poljanici tako da smo kod Šoićeve kuće bili oko 8. Od Šoićeve išli smo na Japetić (879 m). Vrlo brzo prevladao je zimski ugođaj i sve iznad 500 m bilo je pod tankim snježnim pokrivačem. Nakon slikanja na vrhu, otišli smo do planinarskog doma Žitnica, gdje smo imali prvu veću pauzu. Od Žitnice spustili smo se na Velika Vrata (580 m), a zatim preko Stražnika (708 m) i Preseke (683 m) popeli do Oštrca (752 m). Dio ekipe otišao je na sam vrh, a ostatak je čekao pokraj doma Željezničar. Na poslijetku smo se spustili na cestu i do auta čime smo zaokružili ovu lijepu kružnu turu. Cijela tura je oko 15 km, a mi smo ju obišli za nešto manje od šest sati (uz stajanje kod planinarskih domova), što nam je nakon blagdanskih delicija više nego dobro došlo.
Ovim društvenim izletom završili smo prevrtljivu i tešku 2020. godinu u kojoj smo kao društvo ipak uspjeli održati planirani nivo planinarskih aktivnosti.

Svim članovima i simpatizerima želimo sretnu i uspješnu 2021. godinu.

22.10.2020.
U nedjelju 22. studenog, u skladu s godišnjim planom, posjetili smo najvišu planinu Hrvatskog Zagorja – Ivanščicu (1060 m).
Sastali smo se ujutro oko 8 sati na parkiralištu kod zgrade općine u Poljanici. Autima smo otišli prema Belecu, a zatim produžili sve do planinarske kuće Belecgrad podno istoimene gradine na obroncima Ivanščice. Nakon kraće pripreme krenuli smo prema samom Belecgradu, gdje nas je oduševio pogled pa smo se i zadržali i naslikavali. Nastavili smo prema vrhu Babin zub, koji dominira ovim dijelom puta. Od njega se put uspinje prema vrhu Belige (974 m) gdje nas je dočekao neugodno hladan vjetar pa smo vrlo brzo nastavili prema današnjem cilju. Od prilike 2h i 30min ukupno hoda trebalo nam je da dođemo do planinarskog doma Pasarićeva kuća na Ivanščici. Zbog novoproglašenih epidemioloških mjera dom je bio zatvoren. Vrijeme je bilo sunčano pa je oko doma bilo dosta planinara, iako se zbog hladnoće nitko nije previše zadržavao. Malo smo se odmorili i povratili energiju i nakon posjeta piramidi krenuli smo natrag. Za silazak odabrali smo put pokraj Hanžice (994 m) i preko Mindžalovca (659 m). Uspješno smo došli do planinarske kuće Belecgrad gdje su nas čekali auti za povratak doma.
Prekrasan sunčani dan, iako hladan, omogućio nam je da doživimo kontrast jesenskih boja i uživamo u pravom jesenskom ugođaju na Ivanščici...

10.10.2020.
U subotu 10. listopada, išli smo u Gorski Kotar – na vrhove Bitoraj (1386 m) i Viševicu (1428 m).
Išli smo autocestom do Vrata, a zatim šumskom cestom do prijevoja Javorje. Cesta je dobra do lovačkog doma, a dalje je na mjestima lošija, no srećom imali smo malo višlje aute pa smo prošli bez problema. Parkirali smo na Javorju i krenuli put Bitoraja. Staza je poprilično loše održavana i nije za preporučiti u slučaju slabije vidljivosti (magla, noć) ili snijega, tako da smo se dosta oslanjali na GPS. Nakon oko sat i pol naizmjeničnog uspinjanja, spuštanja i ponovnog uspinjanja, došli smo na stjenoviti vrh Bitoraj. Odande je lijep pogled prema jugu i istoku, dok je prema sjeveru i zapadu narasla šuma. Zadržali smo se da malo vratimo energiju, a zatim se vratili do auta. Autima smo se prebacili nekoliko kilometara dalje po cesti do oznake za Viševicu. Od nje vodi strm i zahtjevan (ali na sreću ne predug) uspon do samog vrha. Vrh je travnat i ogoljen tako da je s njega prekrasan pogled na sve strane pa smo brzo zaboravili na težak uspon. I tu smo se malo zadržali da uživamo u vremenu i pogledu, a zatim se spustili do auta. Autima smo zatim produžili do ceste Lič-Bribir. Prije samog izlaska na cestu postavljena je rampa, međutim imali smo nevjerojatnu sreću da naiđemo na kombi Hrvatskih šuma pa su nam šumari omogućili da otvorimo rampu i iziđemo na cestu. To smo, naravno, morali proslaviti u planinarskom domu Vagabund, gdje su još jednom opravdali reputaciju o svojoj ljubaznosti i ukusnoj hrani.

04.10.2020.
U organizaciji HPD Kameni Svati išli smo na Krk, odnosno na najviši vrh Obzovu (569 m). Autobusom smo krenuli nešto iza 6 sati ujutro i nakon kraće pauze na odmorištu Ravna Gora stigli smo na Krk. Nekoliko ljudi ostalo se šetati u Krku odnosno Puntu, a mi smo oko 9.20 sati došli na prijevoj Treskavac na cesti Krk-Baška. Nakon kraće pripreme krenuli smo putem preko Lokve Kaljužine i Vele lokve (koje su u prošlosti služile kao pojilišta za stoku). Obzirom da je večer prije obilno padala kiša, lokve su bile neuobičajeno bogate vodom, što je dalo dodatnu ljepotu surovom, kamenom krajoliku kojim smo prolazili. Nakon sat i pol relativno laganog hoda stigli smo na vrh – Obzova (569 m) - najviši vrh otoka Krka. Poslije kraćeg odmora (obzirom da je puhalo), krenuli smo nazad, ali putem preko Brestovine (558 m) i Velog vrha (541 m) s kojeg smo se spustili do autobusa na Treskavcu.
Vrijeme je bilo lijepo, ali ipak ne i za planirano kupanje pa smo iskoristili priliku za kraći obilazak grada Krka - administrativno, političko, gospodarsko i vjersko središte otoka Krka.
Vratili smo se u Bistru oko 19 sati i time dovršili još jedan u nizu lijepih planinarskih izleta ove godine.

20.09.2020.
Pohodili smo Strahinjčicu, planinu u Hrvatskom zagorju, koja se prostire iznad grada Krapine. Krenuli smo iz prigradskog naselja Strahinje gdje smo parkirali aute te napravili zanimljivu i lijepu kružnu turu prvo do planinarske kuće Strahinjčica (618 m). Uspon je kratak, ali intenzivan i ne traje dugo, oko 1 h. Od planinarske kuće kreće se dalje prema stijeni Dedek (721 m) sa koje puca prekrasan pogled na Zagorje, Medvednicu i Samoborsko gorje u daljin. Nakon sljedećih 30-tak minuta dolazi se do samog vrha Strahinjčice, vrh Sušec(846 m) koji je zapravo smješten na grebenu u gustoj bukovoj šumi i sa njega nema dobrog vidika. Nakon kratkog odmora i uzimanja žigova vratili smo se istim putem do Dedeka i neko vrijeme proveli uživajući u odmoru, suncu i pogledu te dalje dolje lijepom stazom preko Jelenskih pećina do Strahinja.

06.09.2020.
Bili smo na Ravnoj Gori u Hrvatskom zagorju. Krenuli smo od hotela Trakošćan relativno blagim usponom do sela Kotarščak. Od tuda smo se preko Paskove kleti popeli do grebena i prvo otišli do planinarskog doma Pusti duh (koji je bio zatvoren),a zatim pokraj piramide na vrhu otišli do Filićevog doma. Tamo smo se okrijepili i prepustili odmoru i uživanju. Stili smo se drugim putem preko sela Meljan natrag do Kotarščaka i hotela Trakošćan. Vrijeme nas je opet poslužilo i omogućilo da uživamo u našim planinarskim aktivnostima.

12.07.2020.
U nedjelju 12. srpnja, odlučili smo se na obilazak zapadnog dijela nacionalnog parka Risnjak. I dok je Snježnik (1505 m) uobičajena i redovita destinacija, ovoga puta odlučili smo se na kružnu turu pa smo se popeli i na Mirnjak (1426 m) i Guslicu (1490 m).
Automobilima smo došli do planinarskog doma 'Sušak' na Platku i nakon kraće pripreme i slikanja krenuli prema Snježniku. Zbog atraktivnosti smo odabrali grebenski put prema vrhu. Na Platku nas je dočekala temperatura od oko 10°, a ni prilikom uspona na Snježnik situacija nije postajala bolja. Bili smo praktično u oblaku, a i puhao je jak vjetar, tako da se na samom vrhu nismo duže zadržavali. Kraću pauzu napravili smo kod (nažalost) zapuštenog doma na Snježniku, a zatim krenuli dalje. Prilično strmom stazom spustili smo se do Srebrnih vrata (na oko 1300 m) – atraktivne pukotine u stijeni kroz koju prolazi i stari Frankopanski put, koji je povezivao prostranu livadu Lazac (između Risnjaka i Snježnika) i Platak i kojim smo jedno vrijeme hodali. Staza se u jednom trenutku odvaja i tu počinje uspon na Mirnjak. Uspon je strm, a na kraju se pomalo mora i penjati po stijenama. S vrha se pruža prekrasan pogled prema Snježniku i Risnjaku na jugu i jugozapadu, odnosno prema Gerovskom kraju, Čabru i dalje Sloveniji na sjeveru. S Mirnjaka smo se ponovno spustili na Frankopanski put i njime izašli na greben koji povezuje Snježnik i Guslicu. Ovaj dio puta ide preko livada, pri čemu se otvara pogled na Kvarner i Učku. S Guslice smo lijepo vidjeli vrhove koje smo obišli, našu današnju turu i Risnjak u pozadini. Na kraju smo se spustili na Platak i šetnicom došli prvo do Velikog doma, a zatim i do doma 'Sušak'. Nakon okrjepe u domu uputili smo se doma u Bistru.

28.06.2020.
U nedjelju 28. lipnja, s planinarima iz Jablanovca (HPD Kameni svati) išli smo na Učku.
Zbog nedovoljnog broja ljudi nismo realizirali planirani put autobusom, nego smo išli s nekoliko automobila. Najprije smo otišli do zaselka Tuliševica (blizu Lovrana) odakle smo se uspeli na vrh Knezgrad (612 m). Iako relativno kratak, uspon je bio dosta zahtjevan, a dodatno ga je otežala i vrućina. Nakon kraćeg odmora i fotografiranja na vrhu, vratili smo se u aute i odvezli na Poklon (940 m) - prijevoj na planini gdje se nalazi i planinarski dom (ovaj puta zatvoren), pansion 'Učka' i ulaz, odnosno objekti parka prirode. Od Poklona počeli smo uspon na Vojak (1401 m) - najviši vrh Učke. Ovaj dio ture (iako je u početku put strm i zahtjevan) lakše smo podnijeli jer staza ide uglavnom kroz šumu, a i na toj visini temperatura je bila osjetno niža. Iako vidljivost nije bila najbolja na vrhu smo uživali u pogledu na Kvarnerski zaljev na istoku, odnosno Istru na zapadu. Pri povratku smo se podijelili u dvije skupine. Jedna je išla istim putem nazad, a zatim na kupanje. Druga skupina obišla je i poučnu stazu PLAS, gdje smo na postavljenim panoima mogli vidjeti ljepotu i raznolikost reljefa, flore i faune ove planine, a na nekoliko mjesta otvara se i pogled prema Istri.

13.06.2020.
U subotu 13. lipnja, posjetili smo Srednji Velebit.
Oko 6 sati ujutro krenuli smo automobilom iz Bistre. Autocestom do Gospića, a zatim cestom prema Karlobagu došli smo u Baške Oštarije. Ovoga pute nismo se tu zaustavljali, nego smo produžili do Sušnja i skrenuli na Velebitsku cestu koja povezuje cijeli Sjeverni i Srednji Velebit. Nešto iza 9 ujutro stigli smo do planinarskog doma Ravni Dabar, gdje smo i ostavili aute. Nakon kraće pripreme, krenuli smo prema našem krajnjem odredištu – vrhu Budakovo brdo. Put nas je vodio između Dabarskih kukova, preko Došen Dabra do podnožja Bačić kuka – najvišeg i najsjevernijeg u nazubljenom nizu Dabarskih kukova. Obzirom da je uspon na njega zahtjevan i iziskuje više vještine od običnog planinarenja, ovaj smo ga put zaobišli i ostavili za neku drugu priliku. Uspon je dalje vodio kroz šumu i, uz malo problema s orijentacijom (zbog srušenih i preprečenih stabala s markacijama), izašli smo iz šume na prijevoj Soline. Tu izlazi put s Premužićeve staze do koje ima oko 30 minuta hoda. Od Solina smo nastavili hrbtom do našeg cilja – vrha Budakovo brdo (1310 m). Sam vrh je u vršnom dijelu potpuno travnat i po tome izdaleka prepoznatljiv. Inače, na širem području Budakova brda nalazi se jedno od četiri poznata staništa čuvene velebitske degenije.
Nakon odmora i uživanja u pogledu na Jadranske otoke s jedne i masiv Srednjeg Velebita s druge strane, došlo je vrijeme za povratak, ali drugim putem. Većim dijelom proplancima put je vodio preko Prikinutog brda (1265 m) i Bačić kose do našeg sljedećeg odredištu – vrha Visibaba (1160 m). Ovim dijelom našeg puta prolazi i Via Adriatica Trail – prva hrvatska long-distance staza koja u duljini od 1100 km povezuje rt Kamenjak u Istri i rt Oštro na Prevlaci. Obzirom na položaj, s Visibabe se pruža prekrasan pogled na Dabarske kukove. Posljednja dionica bio je strmi silazak do makadamske ceste, a zatim uz kukove (Agin kuk, kuk Čelina i Rujičin kuk) i do planinarskog doma Ravni Dabar.
Na povratku smo stali i na Kubus da prije povratka još malo uživamu u pogledu na more.
Tura je bila zahtjevna i hodali smo više od 5 sati, ali lijepo vrijeme i daleki vidici koji izazivaju divljenje učinili su da se sav napor isplatio i posjet Dabarskim kukovima ostaje u neizbrisivom sjećanju pa ga toplo preporučamo svim planinarima.

31.05.2020.
U nedjelju 31. svibnja druga grupa planinara obišla je Platak i slikoviti kameni greben Snježnik u Gorskom Kotaru. Uspon smo započeli ispred Malog doma Platak, odakle smo krenuli tako zvanim Rimskim putem. Put se račva na dvije varijante: lijevo put kroz Grlo i desno po grebenu. Za uspon smo odabrali grebenski put koji je atraktivniji i malo lakši ;). Na vrhu nas je dočekao predivan vidik koji je sezao do Alpa. Spuštali smo se krpz Grlo kako bi lijepo zaokružili našu turu te se po povratku u dom okrijepili gulašem.

30.05.2020.
Nakon popuštanja restriktivnih mjera uslijed pandemije korona virusa, iskoristili smo lijepo vrijeme zadnjeg vikenda u svibnju i otišli na dva izleta. U subotu 30. svibnja posjetili smo prvi i jedini geopark u Hrvatskoj – Park prirode Papuk. Došli smo sa sjeverne strane i za početak smo razgledali lokalitet Rupnica – bivši kamenolom u kojem su na površini stijene nastale u unutrašnjosti nekadašnjeg vulkana i to je jedina takva lokacija u Hrvatskoj. Zatim smo cestom otišli na prijevoj gdje je spomenik braniteljima odakle smo se popeli na vrh Ivačka glava – drugi najviši vrh Papuka. Na samom vrhu Papuk je radarska postaja MORH-a pa pristup nije dozvoljen, ali je s Ivačke glave lijep pogled na njega. Vratili smo se do auta i otišli do slijedeće točke - Park šume Jankovac, unutar koje je planinarski dom, izletište s umjetnim jezerom i lijepa poučna staza koja obilazi i poznati Jankovački slap. Za kraj smo se odvezli u centar Zlatne doline – Požegu, gdje smo odvojili vrijeme za kraću šetnju i kasno popodnevnu kavu prije povratka u Bistru.

09.02.2020.
Petnaestak planinara PD Bistre i prijatelja obišlo je Samoborsko gorje rutom: Smerovišće – Cerinski vir – Dragonoš – gostinjac Sv. Bernarda – Veliki Lovnik – Slani Dol – Smerovišće. Aute smo ostavili kod škole u Smerovišću i od tuda smo krenuli prema slapu Cerinski vir. Slap baš i nije bio bogat vodom, ali što se može. Uspon pokraj slapa bio je najteži dio ture. Put dalje, manje ili više strmo, vodi uz potok i izlazi na cestu prema selu Dragonoš. Vrlo brzo se silazi s ceste i preko livada, a zatim kroz šumu dolazi do gostinjca Svetog Bernarda. Nakon okrjepe, dio nas otišao je križnim putem do vrha Veliki Lovnik po žigove i fotografije. Spustivši se s vrha, krenuli smo prema Slanom Dolu. Put ovdje opet prolazi preko livada i pašnjaka, a završno spuštanje je kroz šumu tako da je veći dio otvoren pogled na dijelove Samoborskog gorja. Od Slanog dola, manje ili više strmo, sišli smo do Smerovišća, odnosno put završava točno kod škole. Lijepo vrijeme pogodovalo nam je i ovaj vikend da doživljaj bude još ljepši.

26.01.2020.
Sudjelovali smo na tradicionalnom pohodu na Svetu Geru. I ovaj puta išli smo s planinarima iz HPD Kameni Svati pa smo napunili autobus. Autobus nas je odvezao do mjesta Sošice na Žumberku odakle je veliki broj planinara krenuo na planinarsko hodočašće, jer se zadnje nedjelje u siječnju u podne kod ostataka kapelice Sv. Ilije Proroka održava misa. Obzirom na različite interese, jedna grupa išla je direktno na Svetu Geru. Druga grupa se preko doma Vodice prvo popela na vrh Pliješ, a zatim produžila na Svetu Geru. Na kraju smo se spustili u Sošice, gdje smo uspjeli i pogledati naše rukometaše u finalu EP.

19.01.2020.
Planinari iz PD Bistra i HPD Kameni Svati sudjelovali su na 22. Vincekovom pohodu na ruti: Toplice Sv. Martin – Mursko središće duljine oko 15 km. Ukupno je prijavljeno preko 3600 planinara iz cijele Hrvatske, ali i Slovenije i Mađarske. Autobusom smo došli do Toplica Sveti Martin, registrirali se i oko 9 sati krenuli pješice prema Murskom Središću. Uz nekoliko usputnih postaja u ranim popodnevnim satima stigli smo u sportsku dvoranu u Murskom Središću, gdje je bila organizirana planinarska veselica uz okrjepu, pjesmu i ples (po željama). Nakon svečane dodjele zahvalnica otišli smo i u selo Pleškovec, na cesti Čakovec – Štrigova, i osvojili najviši vrh Međimurja – Mohokos, koji je jedna od kontrolnih točaka u Hrvatskoj planinarskoj obilaznici.

06.01.2020. HPD Bistra je sa prijateljima iz HPD Kameni svati, Jablanovec, sudjelovalo u pohodu po Ludbreškoj planinarskoj obilaznici.

27.01.2019. Naša nedjeljna planinarska tura :) Lovački dom na Poljanice - Prekrižje - Rancerje - Oštrc.

20.01.2019. Napravili smo malu zimsku turu :) Od Novaka preko Sljemena, Hunjke, Goršćice, Laza do Marije Bistrice. Dečki 35 km, djevojčice su im se pridružile na Hunjki pa samo 22 km.

13.01.2019. Održan je naš prvi ovogodišnji izlet. Posjetili smo Samoborsko gorje. Krenuli smo od Šoićeve kuće do vrha te planinarskog doma na Japetiću.

22.07.2018. HPD Bistra organizira na Sljemenu kod lugarnice Oštrica proslavu Dana planinarskog društva. Prisustvovat ćemo misi u kapelici Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata i godišnjem proštenju. Nakon mise, kod lugarnice Oštrica slijedi proslava Dana planinarskog društva uz jelo, piće i muzikaše.

01.07.2018. Organizira se pohod obilaznica za dušu i tijelo oko Marije Bistrice. Mole se zainteresirani članovi da se jave do 26.06. zbog organiziranja zajedničkog ručka

29.04.2018. Na planinarskom izletu u nedjelju, popeli smo se na Brajkov vrh 1091m, Županj vrh 1138m i Veliki Planik 1272m.

22.04.2018. Pridružili smo se HPD-u Zaprešić na 9. tradicionalnom pohodu Od obale do obale, bodulskim putevima do antike. Mjesto okupljanja i početak pohoda je na plantaži smilja iznad uvale Voz - okolica Omišlja, od kuda smo preko Rudina , spilje Biserujke završili pohod u uvali Sepen na lokalitetu Mirine. Naravno na kraju pohoda dočekao nas je grah, zabava i za hrabre kupanje.

15.04.2018. Napravili smo malu planinarsku rutu po Medvednici :). Planinarska ruta krenula je penjanjem na kamenolom do staze Mala Bistra kojom smo došli do Rasuhe. U Rasuhi smo nastavili ravno prema Bistranskom sedlu. Ispod Bistranskog sedla izašli smo na poučnu stazu 46 i dalje nastavili prema PD Grafičaru i rudniku Zrinski.

18.03.2018. Zajedno sa članovima PD Zaprešića popeli smo se na vrh Kamenjak na otoku Rabu, obišli stari grad Rab te uvalu Zavratnica, jednu od najljepših uvala na Jadranu.

10.02.2018. Održana izvještajna skupština HPD Bistra

13.08.2017. Održan izlet na Samarske stijene i Bjelolasicu - Gorski kotar - južni dio. Autobusom smo preko Mrkoplja i Begovog Razdolja došli do Vrbovske poljane te se od nje uputili na vrh Kulu - Bjelolasica. Nakon povratka sa vrha Kule u Vrbovsku poljanu, produžili smo do ceste (makadam) Jasenak - Tuk te se parkirali u Mlečikovu lugu. Iz Mlečikovog luga uputili smo se na vrh Samarskih stijena. Nakon silaska okrijepu smo našli u planinarskom domu Bijele stijene.

Srpanj 2017. Posjetili smo sljedeće vrhove: Velebit - Veliki stolac, Kiza, Ljubičko brdo, Veliki Sadikovac, Metla, Plešivica - Okić, otok Vis - Hum, Sljeme - Kraljica Hrvata.

Lipanj 2017. Zahvaljujući lijepom vremenu članovi društva posjetili su sljedeće vrhove: Velebit - Vaganski vrh i Sveto brdo, NP Pakleniva - Vlaški grad i Bojinac, Dinara - Badanj. Prilikom uspona na Dinaru posjetili smo i Kninsku tvrđavu.

Svibanj 2017. Članovi društva posjetili su brojne vrhove lijepe naše: Skradski vrh, Zeleni vrh, Visočica, Velika Duvjakuša, Glavaš, Maglaj, Mosor - Sv. Jure, Veliki Kabol, Omiška Dinara, Šolta.

15.04.2017. Na veliku subotu u crkvi sv.Nikole svaki sat izmjenjivale su se straže bistranskih udruga koje su čuvale Kristov grob, a među njima bili su i članovi HPD Bistra.

02.04.2017. Održan izlet na Javorovu Kosu 1015 m, Bijelu Kosu te izvor rijeke Kamačnik.

26.03.2017. Održan izlet na Samoborsko gorje - Japetić 879 m, u našoj galeriji možete pogledati kako nam je bilo.

19.03.2017. Održan izlet na Plitvice - Oštri Medvjeđak 884 m.

12.03.2017. Održan izlet na Cres - Sis 639 m te Lošinj - Sv. Mikula 557 m, u našoj galeriji možete pogledati kako nam je bilo.

19.02.2017. Organiziramo pohod na Mariju Bistricu. Polazak je ispred Društvenog doma Novaki u 6:00. Idemo šumskim putem preko Sljemena. Informacije na mob:0915222735 (Darko Dutković).

12.02.2017. Osvojili smo naš prvi ovogodišnji vrh - Krk - Obzova 569m, u našoj galeriji možete pogledati kako nam je bilo.

11.02.2017. Održana godišnja skupština u prostorijama društvenog doma u Novakima Bistranskim, kako smo se proveli možete vidjeti u našoj galeriji.

16.01.2017. Postavljena nova web stranica HPD-Bistra